Nikola Jokić, ružno pače košarke: S malim debeljucom niko nije htio na basket, sada je najbolji na svijetu
Da putovanje kroz vrijeme postoji, Hans Christian Andersen bi 1843. godine bajku "Ružno pače" pisao inspirisan Nikolom Jokićem.
Jokić je rođen u Somboru, pitoresknom gradiću na sjeveru Vojvodine, prije 28 godina. Njegova istinska ljubav su konji, a košarku je mrzio. Tačnije, kada mu je otac kao desetogodišnjaku rekao da ode na trening, počeo je plakati od nemoći.
"Sve mi je to bilo malo čudno, bojao sam se. No, poslije prvog kontakta s loptom, shvatio sam da mogu igrati", prisjetio se Jokić svojih prvih kontakata s košarkaškom loptom.
Debeljuškasti dječak je trenirao košarku do 13. godine, a onda je odlučio bataliti narandžastu loptu i posvetiti se konjima.
"Najprije sam čistio i štale, a onda sam ušao u sulke i vozio ih", rekao je Jokić.
Rekreativno je nastavio igrati basket, no u Somboru teško da je mogao igrati svaki dan.
"Oće neko na basket?", upitao je te 2011. godine, samo 12 dana prije svog 16. rođendana. Odgovor nije dobio.
Na svu sreću ljubitelja igre pod obručima, otac ga je nagovorio da nastavi trenirati košarku jer je već tada bio visok više od dva metra, te je otišao igrati za kadete Vojvodine, a nije dugo trebalo da ga vidi najmoćniji evropski menadžer Miško Ražnatović i kao sedamnaestogodišnjaka ga je doveo u svoj klub Megu.
U prvoj sezoni Jokić je prosječno ubacivao 1,8 poena u srbijanskom prvenstvu, što nije ni čudno jer iako je bio visok, bio je i dalje debeljuca. Imao je 136 kilograma.
"Nisam mogao napraviti nijedan muški sklek. Dva mjeseca sam radio s kondicijskim trenerom kako bih mogao uraditi nekoliko sklekova", ispričao je Jokić.
Već tada su svi digli ruke od Jokića. "Gdje će tako debeo igrati košarku?", "Šta je Miško vidio u njemu?"... samo su neka od pitanja koja su se mogla čuti.
No, Miško je vjerovao u Nikolu. Jer kilogrami se mogu skinuti, a košarkaški IQ poput Jokićevog se sreće jednom u deset ili dvadeset godina. Sve što je tada kao tinejdžer u Megi radio, radi i sada. Sve to izgleda sporo, šut mu je izuzetno nezgrapan, govorili su da ne može čuvati ni stolicu na treningu, ali je uvijek bio unikatan.
Iz sezone u sezonu je igrao sve bolje u dresu Mege, a 2014. godine se prijavio na NBA draft. Mišku je bilo jasno da Jokić neće biti izabran u prvoj rundi, ako uopće bude izabran, ali je to urađeno s namjerom. Njegov menadžer je imao već sve isplanirano. Jokić sa svojih 19 godina još nije bio spreman za odlazak u NBA ligu, ali je bio spreman za dominaciju u ABA ligi.
Uostalom, ni ljudi čiji je posao procjena kvalitete i potencijala igrača - skauti NBA ekipa, nisu imali ništa lijepo da napišu o Jokiću.
"Prosječan atleta, koji nema brzinu ni skok. Ne može čuvati NBA atlete. Iako je mlad, njegov plafon je limitiran njegovim nedostatkom eksplozivnosti", stoji u izvještaju o Jokiću pred draft 2014. godine.
Noć NBA drafta 2014. godine Jokić je prespavao kod kuće u Somboru. Koliko je Amerikancima tamo neki košarkaš iz Srbije bio nebitan, govori podatak i da je izabran u trenucima dok su na TV-u bile reklame.
Sudbina je htjela da ga 41. pickom izabere Denver, klub čiji džemper je nosio petnaestak godina ranije, a njegov stariji brat Nemanja ga je nazvao i probudio pitanjem: "Čovječe, izabran si na draftu, kako sad možeš spavati?".
A Jokić je mogao spavati jer, po sopstvenom priznanju, nije ni sanjao da će zaista zaigrati u NBA ligi.
"Nisam mislio ni da ću igrati u NBA ligi, a kamoli da ću biti MVP. Meni je cilj bio igrati u Euroligi i u jakim srbijanskim klubovima", priznao je Jokić 2021. godine.
Jokićev menadžer se dogovorio s čelnicima Denvera da Nikola ostane još jednu sezonu u Megi, što je bio pun pogodak.
Trener Dejan Milojević je te sezone igrao "run and gun", jedinu vrstu košarke koja je, prema svim zakonima logike, jedina nekompaktibilna s Jokićevom građom.
No, Jokić je pokazao da je on mnogo bolji i kompletniji košarkaš nego se to da zaključiti na prvi pogled, te je 2015. godine postao MVP ABA lige s prosjecima od 15,4 poen, 9,3 skoka i 3,5 asistencije.
Te sezone Jokić je bio na radaru Barcelone, no sudbina se pobrinula da ipak ode "preko bare". Skauti Barce su došli da ga uživo pogledaju, ali su to učinili na utakmici protiv Cedevite na kojoj je Jokić imao učinak od 6 poena, 6 skokova i 1 asistencije.
"Nikola je bio užasan na toj utakmici. Mislim, stvarno užasan. Ne možete zamisliti koliko je bio loš. Nakon toga su zatražili još vremena da odluče hoće li ga dovesti", ispričao je Nikolin stariji brat Nemanja.
Potom je stigao poziv iz Denvera. Rekli su mu dvije rečenice koje su ga "natjerale" da ode u SAD.
"Nisu problem tvoje vještine, nego tijelo. A gdje ćeš to lakše ispraviti, u Americi ili Euroligi?", upitali su ga.
Jokić je došao 2015. godine u NBA ligu, a u Denveru ga je dočekao Jusuf Nurkić koji je već godinu dana bio u Nuggetsima i iza sebe je imao 62 utakmice "u nogama".
Nurkić je propustio prve 33 utakmice zbog povrede, a za to vrijeme Jokić je od igrača s klupe u veoma kratkom periodu postao starter nakon što je iz utakmice u utakmicu igrao sve bolje i bolje.
Na kraju sezone trener Michael Malone je posegnuo za zanimljivim eksperimentom - u posljednje tri utakmice na parket je u startnu postavu poslao i Jokića i Nurkića. S istom filozofijom je Malone nastavio i na početku iduće sezone, ali ekipa je upisala sedam poraza iz tih 11 utakmica i jasno mu je bilo da se mora odlučiti za jednog od njih dvojice.
Dao je Nurkiću prednost koji je istisnuo Jokića iz startne postave u narednih 17 utakmica, no Denver je slavio u samo šest susreta, a nakon što ih je zarotirao, Nuggetsi su slavili u 11 od 20 utakmica i pred Maloneom je bila jednostavna odluka. Iako se mnogi navijači Denvera nisu slagali s odlukom da zadrži 41. pick, a riješi se 16., Malone je 13. februara 2017. godine poslao Nurkića u Portland, a Jokića promovisao u startera i to mjesto je zadržao sve do danas.
Iz sezone u sezonu Jokić je podizao brojke, a 2021. i 2022. godine je proglašen za MVP-a lige. Više puta je naglašavao da ga individualne titule ne impresioniraju niti da igra za njih, a da zaista tako misli je najbolje pokazao kada nije želio otići u SAD po drugu MVP titulu.
Čelnici Denvera su mu je donijeli u Sombor i uručili mu je u njegovoj štali jer je u tom trenutku spremao svoje konje za utrku.
Američki mediji nisu mogli podnijeti da neki bijelac iz neke Srbije bez grama mišića uči njihove igrače košarci, pa su mu tražili mane koje su išle u rasponu od "on ne igra odbranu", pa sve do "MVP titula ne znači ništa ako ne osvoji titulu".
Jokić je pred početak ove sezone potpisao ugovor na 264 miliona dolara, a opravdao ga je odmah u prvoj sezoni. Vodio je Denver do prvog mjesta na zapadu usput porušivši brojne rekorde, ali ga je Joel Embiid spriječio da treći put uzastopno osvoji MVP nagradu.
Ta nepravda kao da ga je dodatno motivisala, te je u play-offu ubacio u brzinu više. Nemilosrdno je trpao koševe protivnika, nadvisio je svakog protivnika u borbi za loptu, asistirao je saigračima kao Magic Johnson u najbolje doba. Nizali su se triple-doubleovi jedan za drugim, a u prva dva kruga su pali Minnesota i Phoenix.
Došao je red na finale Zapada protiv Lakersa. LeBron protiv Nikole. 4-0 za Somborca. "Pomeo" je Lakerse i dobio hvalospjeve iz usta LeBrona.
A, onda je došao najvažniji ispit. Veliko NBA finale. Protivnik - Miami Heat, ekipa koja je izbacila prva dva favorita za titulu, Milwaukee i Boston.
Počelo je pobjedom Denvera uz triple double (21 poen, 10 skokova, 14 asistencija), a onda je Miami napravio break za 1-1 uprkos 41 poenu Jokića i imao je dvije utakmice kod kuće.
Jokić je tada pokazao zašto je najbolji na svijetu i sa 32 poena, 21 skokom i 10 asistencija definitivno preokrenuo seriju u korist Denvera. Uslijedila je još jedna pobjeda u Miamiju, te jedna u Denveru za trijumfalan kraj sezone.
Jokić je učinio ono što je samo velikom Dirku Nowitzkom od Evropljana pošlo za rukom. Vodio je svoju ekipu do titule i osvojio je nagradu za najkorisnijeg igrača finalne serije.
Malog debeljucu iz Sombora niko nije smatrao ozbiljno. Mali debeljuca iz Sombora je tokom odrastanja bio autsajder.
Mali debeljuca iz Sombora je otišao "preko bare" i pokazao Amerikancima kako se igra košarka jer košarka se igra mozgom, a ne mišićima.
Malo ružno pače je postalo prelijepi bijeli labud. Najljepši labud na svijetu.
Prepoznajete li koje sarajevsko naselje je na fotografiji snimljenoj davne 1954. godine?
