Mitovi i istine o ukletom automobilu u kojem je ubijen Franz Ferdinand
Tekst o jednom od najpoznatijih automobila donosimo vam zahvaljujući ljubaznosti autora knjige "Fragmenti istorije automobilizma u Bosni i Hercegovini s početka 20. vijeka", Šefika Brace Emrića. Ovaj ljubitelj automobila i automobilista iz Sarajeva u svojoj knjizi je prikupio i opisao detalje o ovom automobilu iz arhivskih dokumenata i tekstova. Ovi podaci o vlasništvu automobila, tehničkim specifikacijama, historijatu kao i kolorizovane fotografije do sada su objavljeni samo u njegovoj knjizi.
Automobil registarskog broja AIII-118 kojim je upravljao vozač Leopold Lojka (1886-1926) i u kojem je tokom vožnje u koloni od ukupno šest automobila izvršen atentat na Austrougarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda d'Este (1863-1914) i njegovu suprugu Sofiju Hoenberg (1869-1914), 28. juna 1914. godine u Sarajevu, postao je kroz historiju jedan od najčuvenijih automobila u svijetu.
Ovaj događaj poznat kao Sarajevski atentat bio je povod za početak Prvog svjetskog rata. Automobil ugledne austrijske fabrike automobila Gräf und Stift model 28/32 HP Doppel Phaeton bio je odlikovan nizom tada naprednih tehničkih rješenja te veoma rijedak i ekskluzivan, a danas poznat kao automobil iz Sarajeva.
Impozantnog oblika, dupli feton sa dva acetilenska fara, dva bočna i jednim zadnjim fenjerom, nosačem rezervnih guma i sirenom, ovaj automobil sa šest sjedišta, dugačak 3.700 mm i ovješen na uzdužnim polueliptičnim gibnjevima sa krutim osovinama, pokretan je četvorocilindarskim rednim motorom sa dva bloka i T glavom (dva bloka sa po dva cilindra), radne zapremine 5.880 ccm i najveće snage 32 KS pri 1.400 o/min te serijskog broja 287am15.
Za podmazivanje ovog motora primjenjen je Aleks Friedmanov patent, a za vodeno hlađenje korištena je centrifugalna pumpa sa hladnjakom koji je proizveden po licenci Mercedesa. Napajanje motora gorivom vršeno je karburatorom sa zasunom (patent Gräf und Stift), a za startovanje hladnog motora postavljene su posebno konstruisane posude iz kojih je benzin direktno sipan u komore za sagorijevanje (sizzling faucets). Paljenje je magnetno sa svjećicama smještenim u komori za sagorijevanje iznad ventila.
Prenos snage na zadnje točkove omogućavalo je konusno kvačilo sa frikcionim fiber oblogama u uljnoj kadi, zatim četvero stepeni manuelni mjenjač brzina sa hodom unazad i kardansko vratilo. Kao još jednim naprednim rješenjem, automobil je opremljen mehaničkom kontrahujućom kočnicom na kardanskom vratilu hlađenom tečnošću i ručnom ekspanzionom na zadnjim točkovima. Napredna tehnička rješenja su karakteristika ovog automobila jer je kompletan bio izuzetno dobro konstruisan. Za osvjetljenje puta ovaj dupli feton je imao dva Carl Zeiss i tada posebno napredna acetilenska fara (karabitne lampe).
Nakon Sarajevskog atentata, sudbina ovog automobila postala je predmet niza fascinantnih priča o ukletom automobilu koje su interpretirali mnogi istraživači, međutim njegova historija započela je 15. decembra 1910. godine kada je isporučen pripadniku Carskog i Kraljevskog Dobrovoljačkog automobilskog korpusa (Kaiserliche und Königliche Freiwilligen-Automobil-Korps), Grofu Francu Harahu (Franz Maria Alfred Graf von Harrach 1870-1937). Godine 1914. Grof Harah je dobio naređenje da učestvuje u vojnim manevrima u Bosni i Hercegovini i da stavi na raspolaganje ovaj automobil i vozača Leopolda Lojku (1886-1926) generalnom inspektoru Oružanih snaga monarhije i prijestolonasljedniku, nadvojvodi Francu Ferdinandu d'Este radi nadgledanja dvodnevnih vojnih manevara u okolini Sarajeva. Nepoznavanje automobila i ulica kojima je Lojka vozio kroz Sarajevo doprinjelo je da se izvrši atentat.
Grof Harah je za automobil, gume i instrumente platio 15.500 kruna (oko 40.000 EUR), a iako je za većinu Gräf und Stiftovih automobila karoseriju radila fabrika Armbruster K&K Hofwagenfabrik, grof Harrach je izabrao radionicu Czerny & Co iz Beča te platio između 2.800 i 3.800 kruna za prekrasnu i luksuznu karoseriju izrađenu prvenstveno od aluminijuma čiji je putnički prostor opremljen najfinijim kožom. Prema propisima koji su se primjenjivali u Austriji do 1938. godine, sjedište vozača i komande smještene su na desnoj strani. Vozač je morao biti gospodar ovog automobila obzirom da je upravljao sa pet nožnih komandi. Prva komanda je papučica gasa, sljedeće dvije su papučice kočnica (kočnica na kardanskom vratilu i zadnja kočnica), zatim papučica kvačila i krajnja lijevo je papučica za startovanje motora. Na desnoj strani nalazi se kontinuirani zid na kojem su postavljene ručna kočnica i ručica mjenjača.
Na rubu drvenog upravljača sa četiri paoka (kraka) postavljena je ručica za otvaranje ventila radi dotoka komprimiranog zraka u rog (sirena). Na samom dnu prostora iznad komandnih papučica, montirani su kontrolni instrumenti koje je činio brzinomjer sa skalom koja je pokazivala do 100 km/h, zatim mjerač pritiska motornog ulja i otvor za časovnik (sat) koji u ovom automobilu nedostaje.
Iako je prve kilometre prešao u Alpama i u Sarajevu, ovaj Gräf und Stift nije prešao više od 8.596 kilometara. Zaustavio se nakon atentata u Sarajevu i ostao očuvan. Grof Harah ga je u augustu iste godine poklonio Vojno Historijskom muzeju u Beču gdje je 1957. godine obnovljen i izložen kao fizički dokaz o događaju koji je zauvijek promijenio svijet.
