Šta nakon Schmidtovih zakona: Vruć krompir u rukama labilnog pravosuđa i Dodikov inat

Prvi čovjek politike u entitetu Republika Srpska više ne donosi samo zaključke u NSRS-u, već zakone kojima se suprotstavlja državi BiH podrivajući njen ustav. Brojne su teorije zašto to radi.

Nema novca, bankrotirat će, skreće pažnju s ključnih problema, odgovara mu svađalačke politika, hrani se dizanjem nacionalizma, ne može ostvariti secesiju i tako dalje. I ako prihvatimo sve te argumente primarni problem je rezultat onoga što on to radi, a ne zašto to radi.

Otupiti oštricu države

Jer bez obzira na motiv, Dodik iz godine u godinu pokušava otupiti oštricu države i njenih institucija, pokušavajući postepeno mijenjati status quo. Bez obzira što u praksi možda nije uspio poništiti neku državnu nadležnost, a ojačati entitetsku, Dodik svestranim zahtjevima na više frontova pravi prostor za bolju pregovaračku poziciju iz koje će pokušati dobiti za sebe ključne stvari.

A te ključne stvari bi mogle biti državna imovina, uvođenje etničkog ključa tj. tzv.legitimnog predstavljanja gdje god može, a primarno u Ustavni sud te omogućiti entitetu da kontroliše i vanjsku politiku. Sve to je igra na duge staze koju Dodik strpljivo igra.

Ping pong

Aktuelna dva zakona koja je usvojila Narodna skupština Republike Srpske (neprimjenjivanje odluka visokog predstavnika i nepoštivanje odluka Ustavnog suda BiH) Christian Schmidt je proglasio nevažećim, a usto je izmijenio i Krivični zakon kojim je propisao da je kažnjivo neprovođenje odluka OHR-a. Koliko su te izmjene jake u praksi vidjet ćemo veoma brzo jer je Dodik najavio na ništa od odluka neće ispoštovati.

A šta je Schmidt uradio? Lopticu odgovornosti je prebacio na pravosuđe. Iako su mnogi možda očekivali da će posegnuti za Dodikovom smjenom, prilično je jasno da je to teško ostvariv scenarij iz više razloga. Ključni je razlog što OHR iza sebe, za razliku od stanja prije 20 i kusur godina, nema vojnu silu na terenu koja će štititi sprovodivost takvih odluka.

S druge strane se mnogo govori o tome da domaće institucije moraju raditi svoj posao i pokazati snagu, što je ispravno, ali paralelno i paradoksalno. Naime, godinama čak i međunarodna zajednica svjedoči kako je prije svega bh. pravosuđe rak rana društva. Gotovo da nema izvještaja da se ne redaju kritike na račun korupcije i političke kontrole u pravosuđu.

U međuvremenu se na tom polju malo toga reformisalo na bolje, a upravo je sada visoki predstavnik tom istom pravosuđu prebacio vruć krompir provođenja novih izmjena Krivičnog zakona.

Čak i kada je Schmidtov prethodnik Valentin Inzko mijenjao taj isti zakon u segmentu negiranja genocida, širina i proizvoljnost tumačenja nije dovela ni do jednog procesa za negiranje genocida, a bilo ih je.

Schmidtove nove odluke možda lijepo zvuče, ali prvo pitanje koje se nameće je koja agencija će postupiti po eventualnom nalogu tužilaštva za kršenje neke Schmidtove odluke, odnosno njeno nesprovođenje? Možda SIPA koju vodi Dodikov kadar? Možda MUP RS-a u koji se Dodik zaklinje? Ili Schmidt računa da će se Dodik sam javiti tužilaštvu ili na izdržavanje kazne.

Ključnih šest mjeseci

Državna vlast je mnogo toga obećala, a iznutra se održava na staklenim nogama. U kakvom paradoksu politike smo okruženi najbolje ilustrira činjenica da na sastanku u Mostaru koalicioni partneri Dodiku opravdano prigovaraju zbog udara na ustav države, a u drugom dijelu sastanka optimistično najavljuju ispunjavanje 14 prioriteta na puti ka Evropskoj uniji.

I tu je situacija veoma jasna. Dodik sada insistira da se usvaja sve u paketu, dakle svih 14 prioriteta ili se neće raditi ni na čemu. To radi svjesno jer želi lov u mutnom, koji podrazumijeva i izbacivanje stranih sudija i vjerovatno novi zakon o Ustavnom sudu i još mnogo toga.

U mutnom lovi i lider HDZ-a Dragan Čović, koji ne želi naročito da se zamjera Dodiku, a paralelno gradi priču o sebi kao najvećem zagovorniku EU puta. Pa i jučerašnja njegova kritika Dodiku je suštinski generalna definicija bez ikakve suštine, jer se Čović s Dodikom u praksi slaže skoro u svemu.

Čoviću do kraja godine treba da riješi ili barem pokrene rješavanje izbornog zakona koji će okončati pitanje načina izbora članova Predjsedništva BiH. Treba mu legitimno predstavljanje u Ustavnom sudu i nema ništa protiv da se izbace strane sudije. U svemu tome ima glas Dodika.

Međunarodnoj zajednici također očajnički treba rezultat da se pokaže kako je državna vlast efikasna i da EU do kraja godine može zabilježiti napredak za BiH i procijeniti početak pregovaračkog procesa.

Stranke sa sjedištem u Sarajevu hoće put u EU i NATO, ali su rastrgane između uloge uzornih evropskih učenika i čestih antidržavnih zahtjeva partnera iz vlasti. A na stolu nije ni vodovod ni košenje trave, već ustav države, državna imovina, legitimno predstavljanje koje ako bude uvedeno na sve nivoe, država je u većim okovima. U konačnici, već je turbulentno, a tek je počelo političko ljeto, jesen i zima.