Priča o fotografiji Nermina Divovića kojeg je ubila VRS: Za generacije koje nose baklju istine

"Ovaj video je prvobitno o rahmetli Nerminu Divoviću pa tek onda o fotografu Enricu i njegovom radu u Sarajevu, ali mogu reći da je i o meni kao nekome kome je snajperista vojske Republike Srpske ubio brata. Ujedno je i o ostaloj djeci koja su ubijena u toku opsade. Ja rahmetli Nermina vidim kao brata, Mirelu kao sestru, Igora, Damira, svu djecu koja su svirepo ubijena. Sve što radim je za njih i iz ljubavi prema njima kao što imam ljubavi prema svom bratu rahmetli. Što se tiče živih i preživjelih, to je kompleksna situacija i teško je biti brutalno iskren ili kritičan, ali nema tu puno nade, živi su mrtvi iznutra", kazao je Hodžić za Klix.ba.

Dodao je da na ovom svijetu postoje ljudi koji su mu kao braća, ali da on to jednostavno ne može izreći.

"Nemam snage i na neki način ne smijem da ih zovem braćom zato što je moj Amel meni brat i on je jedini taj za koga je to mjesto rezervisano. Jedan takav 'brat', više od prijatelja i kolega u ovoj plemenitoj misiji je direktor fotografije našeg filma, Emir Jordamović, bez kojeg ova, a ni ostale epizode u ovom serijalu ne bi bile moguće. Moj Emir je ovo sve uradio besplatno, bez ikakve nadoknade, slave i nekih privilegija. Uz moto da bukvalno ništa nije nemoguće, bilo kada i bilo gdje. Kada pričamo o takvoj vrsti rada, požrtvovanosti za priču, misiju, za naše heroje, poginule, iz ljubavi i sa empatijom, onda ne mogu, a da ne spomenem određene ljude i organizacije koje se svode samo na ono 'Bravo', 'Svaka čast' i to je to. Koliko sam ja samo vremena potrošio na nebitne ljude koji tvrde da im je stalo. To su vam oni koji odlično rade za pare i samo za pare", nastavlja.

Smatra da to ovih dana možemo vidjeti u slučaju Gaze. Mnoge organizacije, umjetnici, kvazi - glumci, muzičari, istraživači, borci za ljudska prava šute i ne rade ništa.

"Ne pričaju. Kao da ne postoje. Strah ih da stave jedan 'lajk'. Čak ne koriste ni socijalne medije, valjda misle da ih mi ne vidimo. To su vam ovi 'NGO grunt mercenaries'. Mene je sramota objavljivati ovako nešto dok se u međuvremenu dešava genocid u Palestini, nekako je nerezonski da pričamo o 'nekoj' fotografiji koja je nastala prije 30 godina. Doima se sebičnim, ali možda je potrebno da se ljudi sjete, možda ih treba napomenuti. Nadati se da ih naša tragedija natjera da se uporede, da se prisjete i da se bar malo probude. Znate, to su ovi što stalno jašu mrtvog konja, smarači što nas svake godine tuše sarajevskim otporom, patetika tipa ljubav u ratu, nekim podrumskim manifestacijama, imači mišljenja o svemu i svačemu, smutljivci što tvrde da bez njih grad ne bi preživio. Možda je uzalud, moguće da jeste pa da se opet ponovim, paradoksalno, nije za njih ni napravljeno nego za mrtve. Za naše žrtve i našu ubijenu braću i sestre. Za buduće generacije koje će da nastave da nose baklju istine i koji neće da budu samoživi paraziti", kazao je.

Iskoristio je priliku da se zahvali svim ljudima koji su se odazvali kampanji vezanoj za rad Sniper Allley Photo putem uplata na PayPal. Garantuju da će prikupljena sredstva biti iskorištena na najbolji mogući način.

"Možda će ispasti kontradiktorno u vezi podrške, ali kada govorimo o običnom čovjeku, onda je to drugi nivo svijesti i empatije. Rekli bi da su irelevantni, anonimusi i neviljdivi sapatnici ljudi koji osjete ovo sve kao što osjetim i ja. Vjerujem da su proživjeli opsadu i da znaju važnost našeg rada. Mnogi su nesebično pomogli i poslali novac na naš PayPal nalog. Jedan momak, nećemo navesti ime, poslao je dva dolara, a nama je poslije provizije stiglo na račun 1,67 dolara. Zbog ta dva dolara meni su suze krenule. Momentalno sam se sjetio priče s mravom i kapljicom vode. Teško bi bilo sada sve ljude nabrojati, a moguće da mnogi to i ne žele, ali moram da spomenem veoma zanimljivu i ironičnu situaciju. Jedan gradonačelnik udaljen 150 kilometara od Sarajeva šalje novac kao pomoć dok naše sarajevske 'selfadžije' neće ni lajkati, a kamoli podijeliti video koji smo napravili", poručio je.

Smatra da su smrt duše i samoživost fatalna kombinacija. Od sada će fokus biti samo na običnom čovjeku, na insanu koji želi da pomogne i učestvuje u ovoj humanoj misiji.

"Institucije i uposlenici sa budžeta, birokrate, za njih zaista nemam više vremena, a ni volje. Šta vrijedi pomoć ako nijet nije iskren. Ako sad sve ovo uzmete i poredite da je onaj propagandista i negator genocida Malagurski dobio pare iz Teslića, Dervente, Sokoca, Stanara, Bijeljine, Foče, Modriče, Istočne Ilidže, onda vidite koliko je ovo sve frustrirajuće. Ne želim da zvučim kao da se žalim nego jednostavno hoću da budućim generacijama, koje sam spomenuo iznad, pokažem kako neke stvari funkcionišu i kakav ne treba biti. Bolje ne biti nego postojati samo radi sebe i svoje pozicije, svog nekakvog zvanja, ugleda i to još preko mrtvih i u ime genocida i rata. Vjerujem da je teško kad ovisite od drugih i kad nemate izbora, ali ako čitav život koračate tako, onda to nije život. To je robija koje niste ni svjesni. Bolje biti mrtav", naveo je.

Hodžić je spomenuo da se nimalo ne ponosi time što je ikako pokrenuta kampanja i da je ovo ponižavajuće. Najviše bi volio da nije morao tražiti pomoć, no nije je tražio zbog sebe nego zbog svih nas.

"Pronalazim opravdanje i lažem sebe da je to uredu. Film je napravljen za našu državu, naš grad, naše sugrađane. Ovo je sve naše. Zato je ovaj uradak i besplatan da se gleda. Nije poslan negdje na festival, ne pati od nekog elitizma. Tu je da posluži u edukativne svrhe. Kad ne bude mene, ovi mlađi, a nasreću ima ih jako puno, mogu da nastave na putu istine i to je poenta svega ovoga. Ja sam nebitan. Bitan je kolektiv, bitna je zajednica", objasnio je.

Enric Marti je na pitanje da li je osjećao empatiju prema ljudima ovdje odgovorio:

"Naravno, ali to je bio način života koji izabereš. Ja ne bih sebe nazvao ratnim fotografom ili nekim ko ima misiju. To nije nešto što sam izabrao, jednostavno se dogodilo. Zaista, nikad to nisam planirao. Nemam taj osjećaj dužnosti da dokumentujem. Pošto to nisam planirao, samo se dogodilo. Ne osjećam da to zaslužujem. To je posao koji ponekad zahtijeva da se zabilježi patnja ljudi. Ova profesija novinara uopšte, dokumentujete stvari koje se dešavaju, a ponekad što su stvari gore, to su bolje za vas u smislu da su više utjecajne."

On je potom istakao da je nemoguće ostati neutralan prema opsadi Sarajeva i stradanju nevinih ljudi.

"Vidite, kada živite u Sarajevu, ne možete biti neutralni. U Sarajevu ste i vidite šta se dešava ljudima u Sarajevu. I onda kao mi... Odete autom na Pale da kupite benzina ili nešto drugo. Onda vidite pozicije Srba na brdima kako gledaju i kako vide ulice i kako vide ljude, vide sve. Kako možete biti neutralni? Vidite, čovječe, imaju gore ljudi koji ubijaju ove ljude ispod. Dolje su dobri momci, a loši momci su na brdima. Tačka. Dakle, jeste li objektivni? Jeste li neutralni? Ne, niste. Zauzmete stranu samim tim što ste tu, ali se dobro zapitate o razlozima zašto se stvari dešavaju", zaključio je.

Podsjećamo, u prethodnim epizodama projekta "The Story Behind the Photo" ste mogli upoznati fotografe Christophera Morrisa, Thomasa Haleyja i Enrica Dagnina. Intervjue možete pronaći na YouTube kanalu. Također nemojte zaboraviti posjetiti Facebook stranicu i Twitter profil Sniper Alleyja.