Zašto sve češće gledamo kako kriminalci pristaju na nagodbe sa sudovima i gdje je tu pravda
U pravnim aktima ono što se na prvu vezuje za kazneno pravosuđe je tzv. konsenzualna pravda ili konsenzualni model - odnosno, najprostije rečeno pregovaranje o krivnji iliti sporazumno priznanje krivice.
Naime, ovaj model ranijih godina i nije bio toliko popularan, ali je sa sve većim brojem kriminalnih radnji koje se vezuju za organizovani kriminal došlo i do sve češće upotrebe upravo ovog modela.
Sporazumno priznanje krivice na evropskom kontinentu ima dugu tradiciju, a najviše se vezuje za mišljenje da nije opravdano niti racionalno svakog počinitelja kaznenog djela ili svako kazneno djelo "provesti" kroz najpotpuniji i istovremeno najsloženiji oblik kaznenog postupka, odnosno glavne pretrese sa obuhvaćenim dokaznim postupkom.
Zbog toga se u većini zemalja uspostavljaju različiti oblici pojednostavljenog ili skraćenog postupanja koji dolaze nakon što optuženi u predmetu sklope sporazum o priznanju krivice.
Priznanje o krivici u BiH uvedeno 2003. godine
U Bosni i Hercegovini je 2003. godine reformirano procesno kazneno zakonodavstvo u BiH koje je omogućilo da se tradicionalno suđenje konftrontuje do multipolarnog odlučivanja i saradnje između tužitelja, suda, optuženog i branitelja.
Riječ je, dakle, o izjašnjenju o krivnji, pregovaranju o krivnji, imunitetu svjedoka i postupku izdavanja kaznenog naloga.
Profesorice Hajrija Sijerčić-Čolić, Vildana Pleh i Ena Gotovuša su u svom radu prikupile podatke o pregovaranju o krivnji pred Sudom BiH u periodu od 2017. do 2019. godine. Za osnovu njihovog istraživanja, proizlazi zaključak da se on najčešće koristi u predmetima organizovanog kriminala, privrednog kriminala i korupcije.
Od 2019. godine do danas nema, za sada, zvaničnih podataka o tome koliko je sklopljenih sporazuma o priznanju krivice pred državnim sudom BiH. Međutim, prateći rad pravosudnih organa u našoj zemlji, možemo zaključiti da je posljednjih nekoliko mjeseci ovaj trend itekako popularan.
Konkretno, riječ je o krivičnih djelima organizovanog kriminala i teške krađe. Podsjetit ćemo na predmet "Miroslav Pajić i drugi" koji se vezuje za akciju "Volan" i povezan je sa tzv. automafijom.
Dalje, tu su djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga u koja se ubrajaju i neke od najvećih policijskih akcija u BiH u posljednjih nekoliko godina.
Optuženi u tim predmetima dobili su, tako, dosta umanjene kazne uz određenu sumu novca koju su dužni platiti u zakonskom roku.
Tri profesorice su u svom radu, također, predstavile učinkovitost, prednosti ili nedostatke rada pravosuđa po konsenzualnom modelu.
Naime, dosadašnja praksa je pokazala da sporazumi o priznanju krivice i nisu tako efektivni jer se počinitelji kaznenih djela, koji su prihvatili ovaj oblik okončanja svojih predmeta, ponovo vraćaju činjenju kaznenih djela.
Profesorice su u svom radu, također, došle do zaključka da je kaznena politika u slučaju primjene sporazuma o priznanju krivice blaga. One so do tog zaključka došle na osnovu raspoloživih podataka za period od 2008. do 2018. godine, a mi na osnovu do sada poznatih informacija možemo zaključiti je situacija ostala ista.
Određene pozitivne strane ovakvog modela, tj. priznanja krivice, su neminovne i zasigurno da postoje, ali čini se da su negativne strane te koje su uvijek dominantnije. Naime, kod onih koji se bave kaznenim radnjama može se stvoriti ohrabrujuća atmosfera da, bez obzira na težinu krivičnog djela, mogu proći "lako" uz neku mizernu kaznu. To dalje, naravno, može dovesti do sve većeg i zastupljenijeg kriminala s obzirom da, za sada, u velikoj mjeri, se on ne kažnjava na adekvatan način.
