Intervju / Pejaković: Oni koji se okupljaju u Vijećnici ne pozivaju mene, dobitnika nagrade za životno djelo

Film govori o Haki Duljeviću, gorštaku s Peštera, čovjeku koji je ponikao u jednom osebujnom podneblju punom nepoznanica i izazova. On za vrijeme Drugog svjetskog rata nije htio podići ruku na svoje komšije po cijenu sopstvenog stradanja. O Haki je govorio njegov unuk Hako Duljević, koji je dobio ime po njemu. Zanimljiva je i činjenica da je ovo Pejakovićev rediteljski debi. Producent je Almir Šahinović.

"Univerzalnu poruku filma će razumjeti i ljudi u Pakistanu, Maleziji, Americi, a pogotovo ovdje na Balkanu, gdje na neki način imamo poptuno iste probleme. To je univerzalna tema dobra i zla. Meni je to interesantno jer je čovjek koji govori u ovom film unuk čovjeka koji je u vihoru Drugog svjetskog rata učinio jednu gestu i pokazao da se jedino dobrim možemo boriti protiv zla, a ne zlom protiv zla, kao što je to bilo u svim ratovima koji su se vodili na ovom tlu pa i u našem iz kojeg so nedavno izašli", objašnjava Pejaković na početku našeg razgovora.

Sve je krenulo od momenta kada je Hako pronašao staru djedovu fotografiju.

"Samo sam oživio tu fotografiju, pokrenuo je u film. On priča priču o ljudima koji su rođeni, žive i koji su živjeli na Pešteru s teorijom da nikome u životu nisu bitni. Lično mislim da ne postoje nebitni ljudi. Hako i ja smo ovim projektom pokušali da ih učinimo bitnim i mislim da smo u tome uspjeli", rekao je.

Dalje je objasnio kako je Pešter, odnosno područje Raške, najveći plato u Evropi te najbogatije mjesto za poljoprivredu i stočarsku proizvodnju. Ono što ovo područje dodatno čini specifičnim jeste narod koji tu živi - plemeniti Pešterci.

"Najznačajniji u ovoj priči su Pešterci. Oni su gorštaci. Meni je interesantno to što danas mnogo svijeta tamo živi i odgovorno tvrdim da ljudi tamo žive mnogo bolje nego u Bosni i Hercegovini. Govorim o Sandžaklijama. Želim otkloniti predrasude koje imamo prema njima u svakom pogledu. U Srbiji se treba probuditi svijest da je to jako bitan dio zemlje. Niko ne osporava činjenicu da su oni državljani Srbije, oni to ne poriču. Njihova kultura debelo pripada toj državi. Naravno, žele ravnopravnost. Oni su još uvijek u toj nekoj potisnutoj varijanti zbog animoziteta koji vladaju i u Bosni i Hercegovini, a pogotovo u Srbiji. Tu ravnopravnost mogu dobiti samo pozitivnim pričama. Čovjek je izgubio glavu spašavajući curicu koja je Srpkinja, a on je bio najugledniji domaćin na čitavom Pešteru. Danas o tome niko ne govori. Šutnja traje 80 godina. Njegov unuk više tu šutnju ne može podnijeti", kazao je.

Naveo je i da je Hakin unuk dosta radio na pomoći Sandžaku, tj. uvezivanju Sarajeva s tim dijelom. Zahvaljujući tome je dobio specijalno priznaje od Općine Sjenica.

"Kada je bila skupština na kojoj su se saopštavale odluke o priznanjima, ustao je jedan Srbin i rekao: 'Hako Duljević ne može dobiti specijalno priznanje. On mora dobiti glavno priznanje, odnosno zlatnu plaketu Općine Sjenica zato što je njegov djed u vihoru rata 1943. godine spasio 12-godišnju djevojčicu Ratomirku Minić od sigurne smrti.' Kada je Hako primao plaketu, rekao je: 'Ovo nisam dobio ja. Ovo je dobio moj djed.' To je ustvari taj krug koji se zatvara, koji služi kao povod da on posthumno dobije orden današnje Republike Srbije. To je poruka koju želim poslati", kazao je Pejaković.

Spomenuo je i da je Hakin unuk Hako Duljević naročito uspješan u svom poslu - građevini te da je marljivost naslijedio od svojih predaka.

"Uradio je više objekata nego Gazi-husrev beg. Sve što vam oko vidi, a da je novo izgrađeno ili renovirano, to je uradila njegova tvrtka, odnosno ti Peštevci, vrijedni ljudi o kojima se govori u ovom filmu. Ja sam ga na neki način bodrio kad je pisao knjigu 'Međugorac sa Peštera', odakle i potječe moj scenario za ovaj film", ispričao je.

Premijera filma "Hako" će se održati 29. marta u Domu omladine u Beogradu. Naravno, planirano je i prikazivanje u Sarajevu, a datum će biti poznat uskoro.

"U Beogradu je svjetska premijera i ona će taj film najvjerovatnije povesti i na ostale festivale kao što je Filmski festival jugoistočne Evrope u Los Angelesu (SEEfest), Festival bh. filma u New Yorku (BHFF), Sarajevo Film Festival, Tuzla Film Festival itd. Sve će zavisiti od prijema na festivalu u Beogradu jer će sud biti najkompetentniji u zemlji u kojoj se to dogodilo. Sigurno će reakcije biti takve. Ako neko nešto ovakvo uvrsti među 400 prijedloga, sigurno je on već kod stručne komisije doživio uspjeh. Čast je učestvovati na ovom festivalu, kao što je čast učestvovati i na svakom drugom festivalu", poručio je.

Postavlja se pitanje zbog čega u balkanskoj kinematografiji ne postoji više filmova o ljudima kao što je Hako te je li politika upletena u to.

"Naravno da nedostaje, ne filmova nego scenarija. Bh. filmovi i filmovi iz regiona se ne bave tim temama, ne bave se žrtvom nego posljedicama. Ako se govori o ratovima, oni se bave posljedicama, a ne uzrocima. Upravo u ovom filmu obrađujem uzroke, a posljedice dolaze same po sebi. Mislim da te teme jedino mogu djelovati na široki auditorijum, pogotovo zato što je ovaj dokumentarni film svojevrstan master za igrani film. Želio sam napraviti igrani film, ali je to bilo preskupo i preambiciozno, tako da smo odlučili prvo napraviti dokumentarni film, a da on onda služi kao urnek za igrani film, odnosno za potencijalne finansijere koji bi u njemu prepoznali interes, bio on finansijske ili društvene prirode. Sve će zavisiti od reakcije na tom festivalu u Beogradu", odgovorio je.

Pejaković je objasnio da se ljudi bave samo posljedicama zato što je to politički kurentno, odnosno zato što ih to održava na vlasti.

"To im je garancija da će svake godine 11. jula tamo biti prisutna politika i da će to bitan svojevrstan projekt usmjeren prema drugoj strani, čiji su narodnjaci to počinili. Međutim, niko nije zagrebao u to zašto je došlo do toga, zašto su se dešavali ti Stupni Dolovi, Srebrenice i sva ta stratišta i groblja koja su napunjena. Zbog čega? O tome niko ne govori. Znaju oni vrlo dobro zbog čega i ko su sudionici te cijele situacije. Nije to baš tako crno-bijelo kao što se nama prikazuje na svim stranma. Oni koji to potenciraju i oni koji to negiraju su na vlasti. Dakle, i jedni i drugi, jer je sve kod nas, da se bosanski izrazim, čorlučenje - izazivanje one druge strane. Nikome nije stalo do Dana državnosti niti Dana nezavisnosti. To je samo čorluk onoj drugoj strani, znajući da će njihova reakcija biti upravo takva da oni to negiraju", kazao je.

Dodao je kako mi slavimo referendum dok oni tamo to smatraju početkom rata te da se Pred Vječnom vatrom okupljaju ljudi koji su najveći negatori 25. novembra i koji su prešutno pristali na to da nema ulice Vojislava Đede Kecmanovića u Sarajevu, a daju ulice fašistima.

"Isti ti koji tu polažu cvijeće i okupljaju se u Vijećnici ne pozivaju mene, koji sam dobitnik Nagrade ZAVNOBiH-a za životno djelo. Ja njima s ovakvim stavovima ne trebam. Njima treba povod da bi izazvali drugu stranu koja će reći: 'Mi to ne priznajemo.' Ko je tu upravu? Niko. Niti ovi koji to priznaju niti ovi koji to ne priznaju. To je trenutna politika koja vlada ovim prostorima. Ne bih posrnuo da srušim nijedan spomenik pa čak ni Hitleru. Ostavio bih ga, ali bih napisao na ploči ko je bio Hitler, ko je bio Staljin, ko je bio Tito, ko su bili svi oni. Misle srušili su spomenik pa mogu sve raditi poslije toga. Nama se politika uglavnom svela na to gdje će se i kada srušiti spomenik da bi se podigao spomenik nekome drugome. Zato nemamo aposlutno nikakav kontinuitet", objasnio je.

Smatra kako će će se javljati oni koji će retrogradno zbog lošeg historičara primjenjivati određene zakone. Spomenuo je i da je misli da su glumci najgori ljudi na svijetu s najviše zavisti, pakosti, podmetanja i svega onoga što je svojstveno njegovom zanatu.

"Međutim, u ratu sam upoznao historičare umjetnosti. Mi ispadosmo nježni. Koji su to lažovi, prevrtaneri i loši tumači historije uopće. Ni oni sami je ne poznaju. Po principu švedskog stoga uzimaju ono što im odgovara. Ono što im ne odgovara ostaje nama da kao laici kasnije tumačimo na ovaj ili onaj način. Njihova glavna tema u historiji je posljedica. Onda ne možemo doći nigdje. Ovakvim pristupom najvećem zlodjelu koje se dogodilo poslije Drugog svjetskog rata u Srebrenici i tumačenja tog cijelog zločina mi nećemo stići nigdje. Stalno ćemo biti u svađi. Oni sjede zajedno u vlasti – i oni koji to potenciraju i oni koji to negiraju", kazao je.

Misli da oni trebaju sjediti u prvim redovima i kad su proslave u pitanju - i devetog januara i Dana nezavisnosti i svega drugog.

"Kako mogu sjediti zajedno, a ne mogu slaviti zajedno iste datume? Treba smo obilježavati, a ne jednostrano prisvajati. Tu je bitna razlika. Nemam ništa od toga što imam tapiju koja mi govori da sam dobio nagradu za životno djelo koje danas apsolutno ništa ne znači", zaključio je Pejaković.