Do pred kraj svog života Sidran je bio aktivan - pisao je, stvarao i savjetovao, a čak je uspješno prebrodio i jednomjesečnu hospitalizaciju zbog zaraze koronavirusom, nakon čega je bio na respiratoru.
Posljednjih godinu dana povukao se iz javnog života i komunicirao je tek povremeno putem društvenih mreža, shrvan teškom bolešću.
Osnovnu školu, gimnaziju i Filozofski fakultet pohađao je u rodnom Sarajevu. Do aprila 1992. godine bio je zaposlen na RTV Sarajevo kao vodeći dramaturg.
Književnošću se počeo baviti 1960-ih godina. Pripadao je generaciji mladih književnika koju često nazivaju "šezdesetosmaškom". Izbori iz njegove poezije su prevedeni na njemački, francuski, italijanski i druge jezike.
Scenarista je filmova "Sjećaš li se Dolly Bell?", "Otac na službenom putu" Emira Kusturice, "Kuduz" Ademira Kenovića... Kao filmski autor, dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Neka od njegovih književnih djela su: "Bolest od duše", "Zdravo Bosno, stižem iz Sarajeva", "Zašto tone Venecija", "U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce", "Sarajevski tabut", "Morija", "Pjesme poslije rata" i brojne druge.
Ranije je u intervjuu za Klix.ba naveo da nije odustao od rada u oblasti književnosti, filma i medija, već da je prognan.
"Prognali su me oni koji u ovom prostoru, koji je jedan ovdašnji filozof nazvao Sarajevskom kotlinom, instrumentima vlasti u kulturi gospodare već 25 godina, baš onako kako svojim ratnim plijenom gospodare ratni profiteri. Postoji jedna emisija na našem javnom servisu koju godinama vodi jedna te ista osoba, a u kojoj sam ja kao jedan od važnijih pisaca ove države samo jednom bio gost. U isto vrijeme se u toj emisiji mnoge efemerne književne face pojavljuju stotinama puta pa se više i ne zna jesu li u emisiji gosti ili domaćini. U svim društvenim sferama, pa i u kulturi, urušila se ljestvica vrijednosti", rekao je.
