Vodič za američke izbore: Šta je "swing state", a šta "electoral college"?

Termin koji je neodvojiv od electoral collegea je "swing state", a koji označava saveznu državu za koju se ne može sa sigurnošću reći kome će dati svoje elektore.

Zajedno s ovim terminom, čut ćete često za "blue states" ili "red states", što označava savezne države koje bez neke veće dileme glasaju za Demokrate (plave) ili Republikance (crvene).

Sve države koje ne spadaju u ove dvije grupe su swing states, a kako "crvene" i "plave" savezne države ne daju dovoljno glasova za pobjedu, upravo ove neodlučene donose trijumf nekom od kandidata.

Trenutno se kao "swing states" uzimaju Pennsylvanija, Georgija, Arizona, Nevada, Michigan, Wisconsin i Sjeverna Karolina.

Međutim, u prošlosti je bilo drugih saveznih država čiji građani su često mijenjali stranku za koju su glasali.

Jedna od njih je, recimo, Ohio. U ovoj državi su republikanci dobili izbore u prethodna dva ciklusa, ali je prije toga Barack Obama, demokrata, dobio njihovih 17 elektora. Primjer je i Florida, koja je također danas republikanska, ali je dala svoje elektore Obami u obje njegove predsjedničke kampanje.

Na temu saveznih država, važni su i termini koji grupišu ove izborne jedinice kako bi se lakše shvatio obrazac glasanja. Recimo, tako imamo termine kao što su "blue wall", "rust belt", "sun belt" i "bible belt."

Počevši od termina "blue wall" (plavi zid, engl.), on označava grupu od 18 saveznih država za koje analitičari kažu da, ako ih osvoji kandidat Demokratske stranke, kandidatu mogu donijeti pobjedu. Savezne države koje čine ovaj "zid" su Kalifornija, Oregon, Washington, New York, Illinois, Pennsylvania, Michigan, Wisconsin, New Jersey, Massachusetts, Connecticut, Hawaii, Maine, Rhode Island, Delaware, Vermont, Minnesota i Maryland.

Ovaj termin je nastao u periodu od 1992. do 2012. godine, imajući u vidu da su svi demokratski predsjednički kandidati odnijeli pobjede u ovim saveznim državama, a samo dvojica (John Kerry i Al Gore) su ostali bez mjesta u Bijeloj kući, a i ti porazi su bili s jako malim razlikama.

Kada je Donald Trump osvojio izbore 2016. godine protiv Hillary Clinton, uradio je to tako što je "razbio" plavi zid, odnosno osvojio Pennsylvaniju, Wisconsin i Michigan, tri ključne države. Biden ih je sve tri vratio 2020. godine i tako uspio pobijediti današnjeg predsjedničkog kandidata Republikanske partije.

Usko povezan uz "plavi zid" je i termin "rust belt" (pojas hrđe, engl.), a koji označava grupu saveznih država: Illinois, Indiana, Michigan, Missouri, New York, Ohio, Pennsylvania, Zapadna Virginia i Wisconsin.

Ova grupa se nekada zvala "pojas čelika", a današnji termin odražava efekte deindustralizacije, procesa za kojeg analitičari kažu da je doveo do gubitka velikog broja poslova u ovom dijelu SAD-a, koji je bio poznat po svojim raznim industrijama.

Obrazac glasanja u ovom dijelu SAD-a kaže da je mješavina konzervativnih ruralnih dijelova, koji glasaju za republikance, te deindustralizovanim dijelovima većih gradova gdje živi veliki broj Afro-Amerikanaca, koji većinom glasaju za demokrate.

Još jedan pojas koji je važan za izbore u SAD-u je "sun belt" (pojas sunca, engl.), a označava savezne države na samom jugu ove zemlje. Čine ga Alabama, Arkansas, Arizona, Kalifornija, Florida, Georgia, Kansas, Louisiana, Mississippi, Sjeverna Karolina, Novi Mexico, Nevada, Oklahoma, Južna Karolina, Tennessee, Teksas i Utah.

Kao i kod "pojasa hrđe", populacije ovih država se izričito razlikuju. Nakon kraja Drugog svjetskog rata, veliki broj osoba se sa sjevera SAD-a preselilo na jug, te sada u ovim državama živi veliki broj članova starije populacije, koji većinom glasaju za republikance.

Međutim, u ovim državama živi i veliki broj osoba čije porijeklo nije iz SAD-a, a u nekim od njih živi i značajan broj Afro-Amerikanaca koji, kao i u ostatku ove zemlje, glasaju za Demokrate. Zbog toga, u nekim od ovih država često imamo veliku borbu između Republikanske i Demokratske stranke za elektore.

Na kraju, vrijedi pojasniti i šta je to "bible belt", koji se još naziva i "flyover states." Riječ je o saveznim državama: Alabama, Georgia, Florida, Mississippi, Arkansas, Tennessee, Kentucky, Missouri, Sjeverna i Južna Karolina, Oklahoma, Teksas, Virginia i Zapadna Virginia.

Kako ih opisuju analitičari, stanovnici ovih država imaju duboke korijene koji se identifikuju s vrijednostima Republikanske stranke, odnosno poveznicu s religijskim identitetom konzervativaca, odakle i dolazi ime "bible belt."

Ove države obično predvode društvene pokrete koje se protive progresivnim vrijednostima, poput većih prava za LGBT osobe, te se smatraju "laganim" elektorima za republikance.

Važan termin je i "popular vote", koji označava pobjednika u ukupnom broju glasova između dva kandidata u SAD-u. Zbog sistema electoral collegea, glasanje na teritoriji cijele zemlje nema puno značaja, ali vrijedi istaći da je posljednji republikanac koji je osvojio ukupno više glasova od svog demokratskog protukandidata bio George Bush 2004. godine.

Termin gerrymandering je prominentan u predizbornim procesima u SAD-u, ali je više povezan za biranje zastupnika u donjem domu Kongresa SAD-a.

Označava mijenjanje granica izbornih distrikta čime bi se osigurala dominacija jedne političke partije. Drugim riječima, prekrajaju se izborni distrikti kako bi uključili određene dijelove naselja koji više "naginju" jednoj ili drugoj političkoj stranci.

Prema dosadašnjoj praksi, demokrate i republikanci su koristili ovaj legalni, ali kontroverzni, proces kako bi izborne distrikte pretvarali u "svoje", i tako sebi osiguravali garantovano dodatno mjesto u predstavničkom domu američkog Kongresa.

U kontekstu predsjedničkih izbora, često ćete čuti i termin "third party candidate" (kandidat treće stranke, engl.), a on označava kandidate za predsjednika SAD-a koji ne dolaze iz Republikanske ili Demokratske stranke.

Iako ove dvije partije imaju svu efektivnu moć u SAD-u, postoje i drugi politički subjekti, poput Libertarijanske ili Zelene stranke. Oni uvijek imaju svoje kandidate za predsjednika koji su aktivni u svim saveznim državama.

Ipak, čak i kada osvoje značajnu količinu glasova, kao što je to bio slučaj 1992. godine, kada je više od 18 posto glasača dalo svoje povjerenje nezavisnom kandidatu Rossu Perotu, sistem electoral collegea ne ostavlja mogućnost ovakvim političarima za pobjedu.

Treba reći još da je posljednji kandidat koji nije došao iz jedne od dvije velike stranke u SAD-u, a koji je osvojio barem jednog elektora, bio je George Wallace, 1968. godine. On je pokušao osvojiti kandidaturu Demokratske stranke, koja je tada zastupala rasističke stavove, ali u tome nije uspio, zbog čega se kandidovao kao nezavisni i osvojio 68 elektora, tako indirektno dovodeći do pobjede republikanca Ronalda Reagana.

Za kraj, vrijedi istaći i termin "October surprise" (Oktobarsko iznenađenje, engl.), koji označava neki ključni događaj u oktobru pred novembarske izbore, a koji bi mogao promijeniti konačni rezultat.

Termin "oktobarsko iznenađenje" prvi je spomenuo William Casey, koji je vodio kampanju za republikanskog kandidata Ronalda Reagana 1980. godine, koji se tada za mjesto u Bijeloj kući borio protiv Jimmyja Cartera.

Interesantno je da se događaji prije 1980. godine mogu također opisati kao "oktobarska iznenađenja", a prema procjenama historičara, prvi slučaj može se pronaći još 1840. godine.

Primjer oktobarskog iznenađenja desio se u kampanji 2016. godine, kada je na samom početku oktobra FBI objavio da ponovo otvara istragu protiv Hillary Clinton zbog korištenja privatnog e-mail servera, što je značajno utjecalo na kasniju pobjedu njenog protukandidata Donalda Trumpa.