Najsloženiji sukob na Bliskom istoku: Ko je ko u sirijskom građanskom ratu i zašto se bore međusobno

Hayat Tahrir al-Sham (HTS) je osnovan 2017. godine kao koalicija nekoliko islamističkih frakcija, uključujući Jabhat al-Nusru, koja je bila sirijski ogranak Al-Kaide. Jabhat al-Nusra nastala je 2012. godine kao odgovor na vakuum moći u Siriji, koristeći ekstremističku ideologiju i vojne taktike kako bi stekla teritoriju i podršku.

Do 2016. godine, Jabhat al-Nusra je formalno prekinula veze s Al-Kaidom i rebrendirala se u Jabhat Fateh al-Sham (JFS), navodeći da želi ublažiti svoj ekstremistički imidž kako bi privukla širu podršku unutar opozicije. Kasnije, 2017. godine, JFS je postao jezgro HTS-a, koji sada tvrdi da djeluje kao "lokalna opoziciona snaga" umjesto globalne terorističke organizacije.

Iako se HTS formalno distancirao od Al-Kaide, njihova ideologija ostaje ukorijenjena u ekstremnoj interpretaciji islamskog zakona. Cilj HTS-a je stvaranje islamske države u Siriji. Međutim, njihova strategija uključuje prilagodbu lokalnim okolnostima kako bi izbjegli izolaciju, što uključuje pružanje osnovnih usluga stanovnicima pod njihovom kontrolom u Idlibu.

HTS dominira u sjeverozapadnoj Siriji, posebno u Idlibu, gdje kontrolira Sirijsku vladu spasa, de facto administraciju. Također upravlja ključnim graničnim prijelazom Bab al-Hawa s Turskom, što im daje kontrolu nad humanitarnom pomoći i ekonomskim tokovima. Iako pokušavaju ublažiti svoj imidž, SAD i dalje HTS smatraju terorističkom organizacijom, a i tokom posljednje ofanzive na Alep zabilježeni su brojni zločini koje su počinili ovi militanti poput snimanja strijeljanja zarobljenika.

• Vladine snage Bašara al-Asada

Bašar al-Asad je preuzeo vlast 2000. godine nakon smrti svog oca, Hafeza al-Asada, koji je Sirijom vladao gotovo tri decenije. Hafez al-Asad je izgradio čvrsti autoritarni sistem pod kontrolom Ba'ath partije, oslanjajući se na podršku alavitske manjine, kojoj pripada i porodica Asad.

Pod Bašarom, Sirija je ostala autoritarna država, ali uz privid ekonomskih reformi. Međutim, političke slobode su bile strogo ograničene, što je dovelo do akumulacije nezadovoljstva među sirijskim stanovništvom.

Kada su protesti izbili 2011. godine opozicija se militarizovala i pretvorila proteste u građanski rat, no u svakom slučaju ne treba zanemariti ni ulogu stranog faktora koji je naoružao opoziciju.

Asadov opstanak bio bi gotovo nemoguć bez podrške njegovih ključnih saveznika:

Rusija: Moskva je intervenirala vojno 2015. godine, koristeći zračne napade za podršku vladinim snagama. Cilj Rusije nije samo očuvanje Asada, već i očuvanje svoje vojne baze u Tartusu, jedine pomorske baze u Mediteranu . Iran: Iran vidi Siriju kao ključni dio svog fronta otpora, koji se proteže od Teherana do Bejruta. Iranski vojni savjetnici i milicije poput Hezbolaha igrali su ključnu ulogu u stabilizaciji vlade.

Hezbolah: Libanski pokret bio je od ključnog značaja u mnogim ključnim bitkama, uključujući bitku za Alep.

• Sirijska nacionalna armija (SNA)

Sirijska nacionalna armija (SNA) je koalicija milicija podržanih od strane Turske, nastala iz ostataka Slobodne sirijske vojske (FSA). FSA je bila prva organizovana pobunjena grupa, osnovana 2011. godine, ali se tokom godina fragmentirala zbog nedostatka resursa i ideoloških podjela.

Turska je od 2016. godine preuzela ključnu ulogu u restrukturiranju pobunjeničkih snaga pod svojim patronatom, koristeći SNA za vlastite interese, prvenstveno u borbi protiv kurdskih snaga na sjeveru Sirije.

Primarni cilj SNA je borba protiv kurdskih milicija (YPG/SDF), koje Turska vidi kao produžetak Kurdistanske radničke partije (PKK). Osim toga, SNA učestvuje u borbama protiv Asadove vlasti i povremeno protiv HTS-a, s kojim se takmiče za kontrolu nad teritorijama.

Međutim, UN i brojne međunarodne organizacije optužile su SNA za ozbiljna kršenja ljudskih prava, uključujući pljačku, zlostavljanje civila i etničko čišćenje u područjima pod njihovom kontrolom.

• Sirijske demokratske snage (SDF)

Sirijske demokratske snage (SDF) su osnovane 2015. godine kao koalicija kurdskih i arapskih milicija, predvođenih kurdskim Jedinicama narodne zaštite (YPG). SDF su usko sarađivale sa SAD-om u borbi protiv ISIS-a, postavši ključni partner u kampanji za oslobođenje Raqqe, de facto glavnog grada Islamske države.

Ideologija SDF-a temelji se na idejama autonomije, demokratije i ravnopravnosti, što odražava uticaj njihovog vođe Abdullaha Öcalana, osnivača PKK-a. SDF teži uspostavi autonomne uprave u sjeveroistočnoj Siriji, poznate kao Rojava.

Turska smatra YPG/PYD (glavne komponente SDF-a) produžetkom PKK-a, koja je vodila decenijama dugu pobunu u Turskoj. Zbog toga Turska sprovodi vojne operacije na sjeveru Sirije kako bi oslabila SDF i uspostavila tampon zonu duž svoje granice.

• Tzv Islamska država (ISIS)

Islamska država Irak i Levant (ISIL), poznata i kao Islamska država (ISIS), nastala je kao ekstremistička organizacija koja se razvila iz Al-Kaide u Iraku (AQI). AQI je osnovan 2004. godine tokom američke okupacije Iraka, ali se početkom 2010-ih transformisao u samostalnu organizaciju pod vodstvom Abu Bakra al-Baghdadija. Nakon početka građanskog rata u Siriji 2011. godine, ISIS je iskoristio haos kako bi proširio svoju kontrolu na sirijske teritorije.

Godine 2014. ISIS je proglasio kalifat na teritorijama pod svojom kontrolom u Iraku i Siriji, uključujući gradove kao što su Mosul i Raqqa, što je izazvalo međunarodni odgovor. Njihova brutalnost, propaganda i uporaba terorističkih taktika privukle su globalnu pažnju.

Do 2019. godine, zahvaljujući ofanzivama koalicije predvođene SAD-om i Sirijskih demokratskih snaga (SDF), ISIS je izgubio sav značajniji teritorij u Siriji, uključujući Raqqu, koja je bila de facto glavni grad kalifata. Međutim, grupa nije potpuno uništena. Njihove preostale snage povukle su se u sirijsku pustinju, posebno u centralne dijelove zemlje, kao što su pustinja Badia i regije istočno od Homsa i Deir ez-Zora.

Danas ISIS funkcioniše kao gerilska grupa, sprovodeći povremene napade na vladine snage, SDF i civilne ciljeve. Njihovi borci koriste izolovane pustinjske enklave kao skloništa, odakle planiraju napade i održavaju mreže krijumčarenja. Ova strategija omogućava im da prežive uprkos vojnim porazima.

Geopolitičke implikacije

Nedavna pobunjenička ofanziva u Alepu ima potencijal da destabilizira krhku ravnotežu moći u Siriji. Ovo se dešava u trenutku kada ključni Asadovi saveznici, poput Rusije i Irana, imaju ograničene kapacitete zbog angažmana u drugim sukobima. Rusija, koja se od 2015. godine smatra ključnim faktorom Asadovog opstanka, sve je više zaokupljena ratom u Ukrajini. Slično, Iran balansira između unutrašnjih nemira i regionalnih tenzija s Izraelom i zaljevskim državama.

S druge strane, SAD, iako nominalno podržavaju kurdske snage, sve više se distanciraju od aktivnog učešća u sirijskom sukobu, fokusirajući se na druge geopolitičke izazove. Ova vakuum moći mogao bi ohrabriti ne samo lokalne pobunjeničke grupe, već i druge regionalne aktere, poput Turske, da povećaju svoje vojne aktivnosti.

Zašto se sukobljavaju međusobno

Sirijski građanski rat nije samo sukob između vladinih snaga i pobunjenika, već složen mozaik sukoba različitih interesa, ideologija i geopolitičkih ciljeva. Različite strane u sukobu bore se ne samo protiv Vlade Sirije, već i jedni protiv drugih, što je dodatno zakomplikovalo situaciju i onemogućilo brze mirovne procese. Razlozi za međusobne sukobe među frakcijama u Siriji su višestruki, a uključuju ideološke razlike, teritorijalne ambicije, borbu za resurse i utjecaj stranih sponzora.

• Ideološke razlike i konkurencija za legitimnost

Različite pobunjeničke grupe imaju fundamentalno suprotstavljene ideologije i vizije za budućnost Sirije.

Islamističke grupe, poput Hayat Tahrir al-Shama (HTS), žele uspostaviti islamski emirat ili šerijatsku državu. Ove grupe često odbacuju saradnju s umjerenijim snagama koje žele sekularnu ili federalnu državu. HTS, iako sada nastoji ublažiti svoju radikalnu sliku, i dalje dominira islamističkim frakcijama i često suzbija druge pobunjeničke grupe koje ne dijele njihovu viziju. Sirijska nacionalna vojska (SNA), koja je podržana od strane Turske, sastoji se od umjerenijih pobunjenih frakcija i nekadašnjih članova Slobodne sirijske vojske (FSA). Njihova agenda je više nacionalistička nego ideološka, ali oni često dolaze u sukob s HTS-om i kurdskim snagama zbog teritorijalnih ambicija i turskih interesa.

Kurdske snage (Sirijske demokratske snage - SDF), predvođene Jedinicama narodne zaštite (YPG), bore se za autonomiju kurdskih područja, što ih dovodi u direktan sukob s turskim snagama i SNA, koji se protive bilo kakvom kurdskom separatizmu.

Međusobni sukobi često su vođeni pitanjem ko ima legitimitet da predstavlja sirijsku opoziciju. HTS, kao najmoćnija pobunjenička grupa u Idlibu, često nameće svoju dominaciju drugim grupama, uključujući i one koje imaju slične ciljeve, što rezultira nasilnim obračunima.

• Teritorijalne ambicije

Kontrola teritorije u Siriji donosi ne samo vojnu prednost nego i političku moć, pristup resursima i sposobnost privlačenja međunarodne pomoći.

HTS se bori za dominaciju nad sjeverozapadnim Idlibom i okolnim područjima kako bi učvrstio vlast putem svoje de facto uprave, Sirijske vlade spasa. Oni često eliminišu manje opozicione grupe koje bi mogle izazvati njihovu kontrolu.

SNA, koji kontroliše teritorije duž turske granice, nastoji proširiti svoje prisustvo na račun kurdskih snaga i vlade, često pokrećući operacije u saradnji s Turskom.

Kurdski SDF, koji kontrolira velike dijelove sjeveroistoka bogate naftom i poljoprivrednim resursima, suočavaju se s prijetnjama i od ISIS-a i od turskih snaga koje žele da oslabe njihov položaj. Borba za teritorijalnu kontrolu često dovodi do privremenih savezništava između grupa koje bi se inače sukobile, ali ta savezništva su prolazna i brzo se raspadaju kada se pojave novi interesi.

• Resursi i ekonomski interesi

Pristup prirodnim resursima, kao što su nafta, voda i poljoprivredna zemljišta, igra ključnu ulogu u sukobima.

SDF kontrolira najveće sirijske naftne izvore na istoku, što izaziva sukobe s vladinim snagama, ali i ISIS-om, koji se povremeno pokušava vratiti na ta područja. HTS koristi Bab al-Hawa, ključni granični prelaz s Turskom, kako bi kontrolirao tok humanitarne pomoći i finansirao svoje operacije. Ova kontrola često izaziva tenzije s drugim opozicionim grupama koje žele dio tog prihoda.

SNA, sa svojim turskim sponzorima, cilja na ekonomski značajne dijelove Sirije, uključujući dijelove pod kontrolom SDF-a i kurdskih vlasti, kao i područja oko Alepa.

• Lokalni interesi i rivaliteti

Uz velike geopolitičke ciljeve, lokalni sukobi često proizlaze iz rivalstava između plemena, zajednica i lokalnih milicija. Ove tenzije ponekad eskaliraju u nasilne sukobe, čak i unutar istih koalicija. Primjer su unutrašnje borbe među frakcijama SNA ili sporovi između lokalnih milicija i HTS-a u Idlibu.

Sirijski građanski rat ostaje zamršeno pitanje, a nedavne ofanzive ukazuju na to da su pregovori o mirnom rješenju i dalje daleko. Dok se glavni akteri iscrpljuju, humanitarna kriza u Siriji postaje sve teža. Bez ozbiljne međunarodne inicijative za mir, Sirija će vjerovatno ostati podijeljena zemlja, čije će stanovništvo nastaviti da pati zbog političkih i vojnih kalkulacija lokalnih ali i globalnih aktera.