Adnan Fazlagić Fazla četiri godine nakon transplantacije srca: Ja sam sretan čovjek
"Život postaje normalniji vremenom. Živim dan za dan i radujem se svakom jutru. Idem dalje kao što bi trebao i svaki čovjek, mada mi se čini da je sve manje ljudi koji shvataju koliko su sretni kada se ujutro probude jer imaju mogućnost da izađu na svjež zrak i da odu negdje, ali ostaju u svojim kućama", kazao je Fazla.
Pomoć drugima
Ova godina za Fazlu je bila godina povratka svakodnevnom životu: poslu, obrazovanju, druženju s dragim ljudima, ali i putovanjima i uživanju u planinarstvu.
"Do odlaska u Ljubljanu prve četiri godine život je bio na način da stojim u mjestu i jedini cilj bio je da mi bude bolje. Kada se to ostvarilo, kao dijete kada prohoda, i ja sam išao korak po korak naprijed. Sada mogu raditi sve što rade i drugi ljudi", rekao je.
Nesebično daje podršku onima koji se trenutno bore za svoj život kao što je on prije nekoliko godina, savjetuje njihove porodice i priprema za sve što ih čeka u procesu borbe i oporavka.
"Često govorim iz svog iskustva, odete doktoru i on zna ono što je naučio, ali život je živa materija i meni samom je pomogao najviše razgovor s ljudima koji su isto prošli. Tako i svi pacijenti među kojima sam i ja pokušavamo biti uvijek dostupni za sve druge pacijente i njihove porodice", rekao je Fazla.
Otac i sin na fakultetu
Proteklih mjeseci obišao je bivšu Jugoslaviju, susreo se s dragim ljudima koje nije vidio i deceniju, odlazio na preglede, provodio što više vremena u prirodi, te nastavio školovanje na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu.
"Bilo je tu i anegdota. Sin i ja smo skupa stajali u redu u studentskoj službi i kada je žena završila s mojim dokumentima, uzela je od sina i vidjela isto prezime i pogledala zbunjeno. S osmijehom smo rekli da smo otac i sin. Studenti su se baš nasmijali. U Cinema Citiyju imaju popuste na krate za studente, pa sam i tu mogućnost iskoristio (smijeh). Uglavnom posložio sam stvari u životu i dosta 'repova' riješio", kazao je.
Želja mu ja da ove zime ponovo stane na skije. Ostala je to neispunjena želja od prije mnogo godina kada je planirao otići na zimovanje, ali uoči odlaska dobio infarkt i njegov život se promijenio iz korjena.
"Trebate raditi sve ono što želite i mislite da trebate. Ako vam se skače - skačite, pjevajte, vrištite, jer ne znate da li ćete to moći sutra uraditi. Postavite sebi male ciljeve koji će vas čintii sretnim. Cilj je kada odlučite nešto skuhati danas, izaći vani, spremiti se za posao, sve one sitnice koje čine svakodnevnicu, Moj najveći projekat je život i sada idem dalje", rekao je.
Od penjana na prvi sprat do planine
Jedan od velikih ciljeva koje je uspješno završio bio je uspon na planinu u Srbiju koji je izveo u čast svog donora. Daljina koju je prešao je kao da ste krenuli s Grbavice na brh Trebevića. Uspon je trajao pet sati, ali je uspio.
"Četiri godine unazad za mene je prvi sprat bio poput uspona na Trebević. Kada sam se krenuo penjati sjetio sam se prvog dana u bolnici nakon operacije. Držao sam ruku na grudima i rekao 'mi ćemo zajedno vidjeti mjesta koja nikada nismo posjetili'. U usponu mi je dosta pomogao Tomislav Žuljević koji je iskusni planinar, a već 10 godina ima transplantiran bubreg. Do vrha nas je došlo 300. Želja mi je da se i dalje penjem na planine", istakao je.
Zakon ima, ali se ne sprovodi
Nažalost, pacijenti poput njega u BiH rijetko dobiju priliku za liječenjem i transplantaciju. Kaže kako od 2014. godine niko od ovakvih pacijenata nije poslan vani da bi se spasio. Zakon postoji, dorađen je i smatra ga jednim od najboljih zakona u svijetu, ali se on ne provodi. Zbog toga pacijenti kojima je potreban bubreg, jetra ili pluća gube svaku nadu u svoje ozdravljenje.
"Svijet kod građana o značaju doniranju organa se razvila. Ljudi širom BiH znaju mnogo o tome i u manjim i uvećim sredinama. I mi transplantirani pacijenti smo potencijalni donori u slučaju moždane smrti. Našim ljekarima treba omogućiti specijalizacije jer imaju znanje, a s ciljem kako bi se transplantacije radile i kod nas. Da se mjesečno rade dva-tri pacijenta, svi bi imali nadu da idu naprijed. Nažalost, sada su je izgubili", rekao je Fazla.
I sam nije imao nadu kada je tek obolio. Prisjetio se kako bi ujutro ustao, gledao TV ili čitao knjige. Onog trenutka kada je dobio priliku za liječenje, imao je nadu i počeo se boriti svim snagama. Drugi pacijenti to, kaže, nemaju.
"Ti ljudi moraju imati razlog da ustanu ujutro. Ko ima pravo da im oduzme nadu? U kontaktu sam s pacijentima koji imaju slična oboljenja i bili su sretni kada su se izmjene zakona usvojile, živnuli su, ali vremenom su shvatili da su izigrani. Imamo jake kliničke centre koji to mogu raditi. Ako postoje ljudi koji mogu dati dio sebe, svoje organe da bi spasili druge, potrebno je da neko tamo to dozvoli i počne realizovati. Ljudi s teškim kardiovaskularnim i plućnim oboljenjima osuđeni su na smrt unaprijed jer se zakon ne provodi", naglasio je.
Također, u lancu nedostaje karika koja se tiče razgovora koordinatora klinika s porodicama čiji najmiliji umru od moždane smrti, a u svrhu doniranja organa.
"Moramo ići stepenicu po stepenicu i da jednog dana dođemo do toga da se transplantacije rade u BiH", smatra Fazla.
Pamti samo lijepe stvari
Prije godinu dana vratio se na posao i među radne kolege koji su mu bili velika podrška kada je obolio. Ni sam nije bio siguran da će se moći vratiti, ali su mu ljekari kazali da nema razloga za to jer je cilj da transplantirani pacijetni žive život "punim plućima". Mnoge kolege su se također iznenadile kada su ga vidjele.
"Pamtim samo lijepe stvari od rođenja do danas. Da čovjek ima klik da uradi 'reboot' ja bih rekao nema potrebe da se išta mijenja i neka bude sve isto jer ti usponi i padovi čine život. Svaki život je drugačiji i nakon svega što je bilo, ja sam sretan čovjek", zaključio je Fazla.
