Amel Kapo daje vjetar u krila djeci s poteškoćama u razvoju: Njihovi osmijesi su najveća nagrada
Trener Kapo iza sebe ima skoro četiri godine aktivnog rada s djecom koja imaju neki oblik invaliditeta. Kada je počinjao karijeru sportiste, volio je loptu i nije se mogao zamisliti u nekom drugom sportu, a sada kaže da je ovo nešto što živi punim plućima. Kada je 2016. godine otvorio PK Spid Kapo je trenirao 20 djece. Ponosno ističe kako je taj broj danas porastao na 87.
Klub Spid je oaza prijateljstva, sigurnosti i mjesto gdje pojam "pripadnost" dobija značenje
Nije ljubav prema plivanju jedino što ih privlači, već činjenica da su u klubu pronašli drugu porodicu. Dok djeca plivaju, skaču i druže se, roditelji ih posmatraju iz kafića koji nadgleda bazen, gdje dijele iskustva i savjete. U klubu su pronašli iskrene prijatelje, mjesto gdje njihove misli mogu naći sigurno skrovište.
"Roditelji su na Facebooku kreirali hashtag 'Porodica Spid', a meni to puno znači. Oni ih prate na svaki trening, gledaju ih iz kafića i druže se. Zanimljivo je da se druže i mimo treninga, ovi iz Zenice posjećuju Sarajlije i obrnuto. Smatram da je to jedna genijalna stvar, jer oni sami kažu da se prvi put osjećaju da su negdje bitni", nasmijano priča trener.
Aida ističe kako joj je PK "Spid" postao druga porodica te kako je to mjesto na kojem se osjeća prihvaćeno. Ovaj klub je, prema njenom mišljenju, jedini koji inkluziju primjenjuje u pravom smislu i roditelji su im beskrajno zahvalni na tome.
"Moj sin Benjamin uskoro puni osam godina i kreće u drugi razred. Nakon silnih borbi da Benjamin samo dođe do bazena, treneri su uspjeli da ga oslobode straha i da ga nauče plivati za dva i po mjeseca", priča nam majka Aida dok posmatra sina u vodi, dodajući: "Plivanje ga opušta, on je u vodi pronašao smiraj. Kao što je Kapo jednom rekao: 'Meni je dovoljno da im vidim osmijehe na licima, to je dovoljna nagrada'".
Rado bi, kako kaže Kapo, trenirao još veći broj djece. Ali, tu im na put staju tehnički problemi. Manjak trenera, sredstava za plaćanje bazena... Od pokretanja kluba Kapo nikada nije naplatio članarinu nijednom djetetu, uprkos troškovima za bazen. Smatra da je to previše, njihovi roditelji svakako plaćaju lijekove i imaju slične troškove.
Broj mjesta u klubu popunjen, nedostaje im trenera
"87 članova nije stalni broj, ima nekih koji nekad dolaze, nekad ih nema. Imamo članove koji dolaze iz svih dijelova BiH. Žao mi je što, naprimjer, Zenica ima svoj bazen koji ne radi pa su djeca prisiljena dolaziti skroz u Sarajevo kako bi prisustvovala treningu", započinje Kapo.
Samo Sarajevo i Banja Luka imaju Olimpijske bazene na kojima se može aktivno trenirati, dok ostali gradovi ili nemaju bazene ili imaju samo otvorene koji su neupotrebljivi kada je loše vrijeme.
"Apsolutno nam treba više te infrastrukture. Ali eto, djecu ni ta daljina ne može spriječiti da dolaze na treninge, više puta sedmično plivaju ovdje pa se vraćaju svojim kućama", kaže.
Najveći problem trenutno jeste plaćanje bazena. Čak i ako zaposle još trenera, cijena unajmljivanja prostora na bazenu raste, zbog čega je klubu potrebno više novca. U Hrvatskoj postoji klub poput njihovog koji može besplatno koristiti bazen, što bi po pravilu trebalo da se omogući i djeci u Sarajevu.
Ali, put do takvih pogodnosti je dug. Srećom, ambiciozni trener i njegov mali tim ne namjeravaju odustati dok do njega ne dođu. Ističe kako je ipak podrška države od osnivanja kluba do danas nemjerljivo veća te kako se nada da će nastaviti rasti.
U BiH ne postoji katedra na kojoj se uči o sportovima s djecom s invaliditetom. Kapo kaže kako je morao ići van države da bi učio o svemu tome.
"Zamislite, završite Fakultet za sport i dobijete diplomu, a ne znate raditi s tom djecom. Šta onda kada postanete nastavnik ili profesor sporta, hoćete li ga gurnuti u stranu kada svi vježbaju, jer ne znate šta ćete s njim i reda radi mu upisati četvorku ili peticu?", pita se Kapo.
Treneri u Spidu su naučili kako treba raditi s njima. Kapo ističe da je i sam pravio greške u početku, ali je vremenom naučio da svakom djetetu treba prići na drugačiji način. U klubu je trenutno šest trenera, od kojih neki nisu studirali sport, ali su se odlično snašli s djecom. Onima koji žele raditi u klubu vrata su uvijek otvorena.
Mali svijet u kojem se čuda događaju svaki dan
Satima bi, kaže, mogao pričati o djeci s kojom radi. Za sebe kaže da previše emotivno shvata sve što ima veze s klubom. Iz male ideje rodio se cijeli jedan svijet, a činjenica da ekipa pravi fenomenalne rezultate i da klub nastavlja rasti ga mnogo veseli.
"Na prvom takmičenju nisam mogao vjerovati svojim očima. Dječak bez ruku pravi odličan rezultat, kreće se kao vidra u vodi. Njegov otac ga snima mobitelom, ljudi šokirano posmatraju, a on pliva. U vodi smo svi jednaki. Gledam ga kako se kreće, sakrivam se iza stuba i brišem suze. Ko je još vidio trenera da plače?", prisjeća se Kapo s osmijehom.
Roditelji koji svoju djecu šalju na plivanje još uvijek jedva vjeruju rezultatima koje njihovi mališani prave. Nekad nisu ni sanjali da će se njihova djeca baviti plivanjem, a danas ne mogu sakriti suze kada vide da su napravili bolje rezultate nego djeca koja nemaju nikakvih zdravstvenih problema.
"S ostalom djecom se slažu bez problema. Naravno da postoji šok u početku, kada djeca pitaju 'A treneru, zašto on nema ruke?' i slično. Ali im ja onda pokažem kako, naprimjer, Ismail pliva i oni se iznenade i više ne razmišljaju o tome kako nema ruke, već samo kako dobro pliva", kaže.
Isto je i s odraslima. Na početku postoji doza nesigurnosti, nedoumica i sličnih stvari. Kako ustvari djeca bez ruku ili s nekim oblikom poteškoće mogu plivati i baviti se sportom? Njihovi rezultati govore za njih, smatra Kapo. Ono što preplivaju, što zabilježe satovi... te brojke razbijaju sve predrasude.
"Svojim rezultatima razbijaju sve barijere koje ljudi imaju u glavama kad je riječ o njima", nasmiješeno nam kaže.
Kapo je prije nekoliko mjeseci dobio titulu "Muškarca godine" te kaže kako za titulu nije ni znao, ali kako mu mnogo znači što ju je dobio jer je prepoznat njegov rad s djecom.
"Trudimo se da ih maksimalno uključimo u sve društvene sfere. Idu na jahanje, u pozorište, kino... U klubu imamo ljekara i fizioterapeuta, oni im pokazuju koje vježbe trebaju raditi. Mi uključujemo roditelje u cijelu priču, kako bi znali kako raditi s djetetom van treninga", priča nam Kapo dodajući kako se dešavalo da djeca na treningu ne izlaze iz bazena, a na moru s roditeljima ne žele prići vodi.
Vjeruju treneru, što potvrđuje i izjava malenog Ismaila koji je Lorensu Listi u Mostaru rekao da bi sa Starog skočio samo ako bi ga njegov trener čekao dolje. Njihov trener je za njih idol, heroj i osoba na koju se najviše ugledaju. Uz njegovu podršku se otvaraju i izlaze iz čahure u kojoj inače borave jer su u društvu drugačiji.
Priču zaključuje spominjući malog Ismaila kojeg smatra pravim djetetom. Još uvijek odlučno grabi naprijed, za njega ne postoji nešto što ne može uraditi. Nakon plivanja naučio je skijati, a odnedavno vozi i bicikl bez pomoćnih točkova. U svemu tome ima vremena motivisati svoje prijatelje iz kluba da ni oni ne odustaju. Baš kao što ni on nikada nije.
