Još od 1960-ih istraživači su kao razlog dužine života nakon reproduktivnih godina naveli provođenje vremena s najmlađima, koji nam, sudeći prema ovoj teoriji, pružaju psihičku podršku.
Neki od posljednjih dokaza ističu da su bake zaslužne za dječiju bezbrižnost, blagostanje, kao i ostvarivanje većih uspjeha.
Kako bi što bolje shvatio šta se dešava, antropolog James Rilling proveo je studiju koja je obuhvatila 50 baka s najmanje po jednim unučetom u dobi od 3 do 12 godina. Služeći se magnetnom rezonancom kako bi skenirali mozgove baka dok gledaju fotografije svoje voljene unučadi, djece i odraslih s kojima nisu u rodbinskoj vezi, došli su do zanimljivih rezultata.
"Ono što posebno odskače je aktivacija dijelova mozga povezanih s emocionalnom empatijom. Bake su vođene onim što njihova unučad osjećaju kada imaju interakciju s njima. Ako su njihova unučad sretna, one su također sretne. Ako su tužni ili plaču, i one osjećaju njihovu tugu i uznemirenost".
Sličnu vježbu naučnici su izveli i s očevima.
Aktivnost kod baka u prosjeku je bila jača nego kod očeva, iako je bilo i onih koji su imali jednaku aktivnost u tim predjelima mozga.
Kada su na red došle fotografije odrasle djece, kod baka su aktivirani nešto drugačiji dijelovi mozga - oni povezani s kognitivnom empatijom.
Naučnici to shvataju kao da su bake nastojale kognitivno shvatiti svoju odraslu djecu, a ne emocionalnim putem.
Emocionalna empatija je kada možete osjetiti ono što neko drugi osjeća, a kognitivna kada na kognitivnom nivou razumijete šta neko drugi osjeća i zašto.
To možda objašnjava zašto su bake uzbuđenije kada se sretnu s unučadima nego s vlastitom djecom. Mala djeca vjerovatno su razvila sposobnost manipulisanja ne samo mozgom majke, već i mozgom bake. Odrasle osobe nemaju taj "faktor", tako da ne dobijaju isti emocionalni odgovor od svojih roditelja.
Naučnici će sada nastojati da provedu i studiju nad dedama, ali i drugima koji brinu o djeci, kako bi napravili poređenja.
