Kada dijete doživi njihove emocionalne reakcije, potrebna mu je pomoć odrasle osobe. Njegovi emocionalni odgovori su poruka odraslima da nisu u stanju sami obraditi ono što osjećaju. Samo odrasli mogu naučiti dijete da istinski regulira vlastita osjećanja, kako ona prijatna (radost, uzbuđenje...), tako i one manje prijatne (ljutnja, tuga, strah, stid, gađenje...), od kojih bi, ako ćemo iskreno, i odrasli često radije pobjegli.
Reakcija roditelja kada dijete iskaže svoje neprijatne jake emocije je često da se distancira od djeteta. Postoje određene obrazovne smjernice koje uče da to djetetu daje priliku da nauči samoregulaciju.
Međutim, današnja istraživanja o funkciji mozga pokazuju da je izuzetno važno da djecu nauči emocionalnoj regulaciji od strane nekoga ko im je blizak, jer im to pomaže da razviju neuronske veze koje će im omogućiti da kontroliraju svoje emocije, koje će doživljavati svaki dan u životu.
Kada dijete pošaljemo u sobu da se smiri i razmisli o tome kako se neprimjereno ponašalo, šaljemo ga dalje od sebe u njihovom doživljaju emocija. Poruka koju dijete iz toga dobija je da kada osjeti (najčešće neprijatne emocije ljutnje, tuge, straha i sl.), ono je nepoželjno od drugih, njemu bliskih koji su mu važni. Pritom će internalizirati poruku: "Ako želim da budem sa svojom porodicom, ne mogu se ljutiti."
Međutim, ljutnja će u njemu biti izražena bez obzira na to, ali će brzo razviti odbrambene mehanizme poricanja, projekcije ili disocijacije, što može dovesti do disfunkcionalnih odnosa i iskrivljenog samovrednovanja.
Emocije su dio nas, htjeli mi to ili ne. Jedina razlika je u tome kako reagujemo na emocije i da li svojim odgovorima nanosimo štetu sebi ili svojim voljenima. Očekivati da dijete nauči da samostalno (u prostoriji u koju je poslano kao kazna) nauči da reguliše ljutnju na konstruktivan način je nepravedno prema djetetu. Zločin je nad djetetom ostaviti ga samog u intenzivnim emocionalnim stanjima, a istovremeno ga kažnjavati za ono što osjeća. Uvjeravamo ga da se "osjeća krivo".
Emocionalne reakcije u djetinjstvu djeteta treba shvatiti kao priliku za učenje. Empatija je najvredniji alat koji je odraslima potreban na putu učenja emocionalne regulacije.
Empatija podstiče povezivanje, što je sušta suprotnost onome što se dešava kada dijete pošaljemo od sebe. U povezivanju želimo prepoznati emocije koje naše dijete doživljava i razgovarati o njima sa sviješću da je empatija ranjiv izbor – da bi se roditelj povezao sa svojim djetetom, prvo mora pronaći vezu u sebi koja budi ovu vrstu osjećaja.
Kada dijete doživi nasilnu emocionalnu reakciju, roditelj mora ostati smiren (a to je najčešće razlog zašto dijete šaljemo od sebe, jer ne možemo podnijeti osjećaj frustracije koji se budi u nama). Ostati miran pomaže fokusiranjem na disanje i distanciranjem od postupaka i riječi koje vaše dijete izgovara, tako da to ne shvatate lično.
