Danko Dangubić je heroj iz Konjica koji je spasio tri života, prvi kada je imao samo 12 godina
Dangubić je ljubitelj adrenalinskih sportova čija najveća strast je skakanje s mostova. Tako se može pohvaliti da je drugoplasirani na skokovima na Bentbaši u Sarajevu, a četvrti na skokovima s vodopada u Jajcu. Osim toga, Danko se bavi alpinizmom i raftingom. No, ono što njega čini posebnim, a što ne voli isticati, jeste činjenica da je iz vode do sada spasio tri života. Naime, sa samo 12 godina Dangubić je iz Neretve izvukao dječaka Adija Kevrića.
I s obzirom na to da je sudbina "umiješala" svoje prste, kako to obično biva, danas taj isti dječak radi zajedno s Dangubićem u jednoj od firmi u Konjicu.
"Imam osjećaj kao da neka viša sila upravlja sa mnom u tim trenucima. Veoma se skoncentrišem, ne znam kako se sve to desi. Adi se tog nemilog događaja i ne sjeća. Ja sam također tek sa 12 godina naučio plivati, bio sam relativno mlad i neiskusan, ali dovoljno zreo da mogu pomoći. Sve se dešavalo spontano. Nekoliko puta smo Adi i ja pričali o tome. On se u suštini ne sjeća ničega, jer je bez svijesti izvađen iz vode, dakle ima slabo sjećanje o tome šta se desilo. Zna samo da se okliznuo i pao u vodu", priča nam Dangubić.
Za ovaj podvig Danko je dobio titulu Humaniste grada Konjica. Drugi put spasio je dječaka koji je pao s balkona. I tada je, kaže, kao i kad je spašavao malog Adija, u sebi čuo glas koji mu je govorio "idi". Istrčao je bos iz kuće prema njemu i ukazao mu pomoć.
Treće spašavanje desilo se kada je s prijateljem Ibrahimom pronašao povrijeđenog čovjeka u kanjonu rijeke Rakitnice. Četiri sata su ga izvlačili iz kanjona do naselja Lukomir na planini Bjelašnici.
Uprkos svemu, ne hvali se naš sagovornik svojom humanošću. Naprotiv, smatra da je pomoći nekome u nevolji sasvim normalna i prirodna stvar.
"Ne treba na sav glas isticati da si nekome pomogao, jer takve stvari se rade u tišini. Nisam to uradio da bi se o tome pričalo. Jednostavno, našao sam se u pravo vrijeme na pravom mjestu i u adekvatnoj situaciji pomogao. Svako bi to sam od sebe trebao uraditi, kad vidi da može pomoći nekome, da to i učini", kaže Dangubić.
Njegova ljubav prema skakanju s mostova rodila se davno, nastavlja nam priču...
"Prvi put sam skočio u Konjicu sa stijena. Kod nas je popularno takmičenje 'Skok u kazan' koje okuplja skakače i adrenalinske avanturiste iz Konjica, Mostara, Banje Luke i zemalja regiona... Mi kao omladina smo to furali, između sebe smo se takmičili ko će više puta skočiti, biti hrabriji, čiji skok će biti luđi. Izmišljali smo kao djeca razne igrice. Kod nas je većina aktivnosti bila vezana upravo za vodu, jer je Konjic grad na vodi. Dino Bajrić i ja smo dugo prijatelji, takmičimo se već 15 godina, ostao je prijateljski i bratski rivalitet među nama, jer smo se kao djeca počeli takmičiti skačući sa stijena i mostova i tako su počela ozbiljnija takmičenja", kaže Dangubić.
Skakati pred domaćom publikom za njega je, dodaje, bilo najteže. Ipak, u jedan izazov još se nije upustio.
"Stari most u Mostaru je velika psihička prepreka za mene, kao i skokovi u Jajcu. Svaka skakaona je sama po sebi prepreka i treba čovjeku malo vremena da se navikne na skakaonu i da hladno skače kao ja danas", priznaje Dangubić.
On i njegova sestra Dajana Dangubić odrasli su bez roditelja. No, uprkos teškim životnim situacijama, nikad nisu pokleknuli, kaže nam naš sagovornik. Oboje su ljubitelji sporta te su sve njihove aktivnosti vezane upravo za sport.
"Otac nas je podržavao u svemu. Uspjeli smo da probamo sve u životu. Dosta ljudi koji odrastu bez roditelja odu u krivom smijeru u životu, završe u pogrešnim sferama, a kod nas desilo, igrom slučaja, da smo zavoljeli sport i cijeli život nam je vezan za sport. Probao sam sve adrenalinske sportove. Ronim s bocom i član sam Gorske službe spašavanja, sve su to stvari koje su se nadovezale na stvari koje smo do tada radili", pojašnjava nam Danko.
Veoma je ponosan na sestru koja je inžinjerka poljoprivrede, sedma žena koja je skočila sa Starog mosta u Mostaru, dizačica tegova, oficirka Oružanih snaga BiH i prva žena u BiH koja je postala komandirka tenka M-84.
"Kao što sam rekao, nije bilo lako odrastati bez majke i oca, živjeti po tuđim gradovima, u izbjeglištvu, sve su to prepreke, a mi smo iz svega toga izlazili hladne glave i uvijek smo bili sretni. Naravno da mi je drago i da sam ponosan na nju i njene uspjehe", kaže Dangubić.
Mada se do sada okitio velikim brojem titula i medalja, sve su to za njega, kaže nam, srebrene medalje, a samo dvije su zlatne...
"Sa suprugom Brankom imam dva sina Uroša i Matiju. Cijeli život sam maštao o tome da stvorim svoju porodicu. Sve medalje o kojima smo govorili za mene su srebrene, jedine zlatne medalje su moji sinovi. Malo sam sebe zapostavio zbog djece, jer sam se posvetio njima, ali ne žalim. Želim da moji sinovi budu sretni i da osjete sve te čari života koje sam ja osjetio. To je jedan od mojih narednih izazova", završava priču Dangubić.
