Danas je savjetnica za lični uspjeh i razvoj, certificirana instruktorica koja uči kako "hodati po vatri". Da bi dobila diplomu instruktorice, za jednu noć je morala 107 puta preći preko vatre, a posljednji 108. put staza je bila duga 20 koraka. Hodanje po vatri trajalo je najviše 40 minuta, a pauze su pravljene jedino kako bi se stavio "frišak" žar.
"Bog, ljudi i događaji su doprinijeli da sam se usudila završiti trening za fire walking instruktora", kaže za Klix.ba Elvisa Kovačević.
Hodanje po žaru poznato je kao jedan od najstarijih duhovnih obreda, a zapravo je riječ o duboko transformacijskom iskustvu koje u pozitivnom smislu doživotno mijenja osobu.
To se dogodilo i mladoj Bosanki koja sa porodicom već 18 godina živi u Atlanti. Ona i suprug Anes u Ameriku su stigli kao izbjeglice. Bio je to težak početak, sami, bez najmilijih i prijatelja u stranoj zemlji.
"Čistila sam kuće jer je to bio najbolje plaćen posao bez dobrog poznavanja jezika, bila sam skrbnik za stare, poslije sam radila i u kompanijama, ali sam izgradila ovaj posao sa nekoliko zaposlenih i zadržala ga. Mislila sam da ćemo se brzo vratiti. U 31. godini sam doživjela nervni slom i shvatila da se moram mijenjati ili mi nema života, jer sam godinama patila od depresije", ispričala je.
Tek poslije je shvatila prave razloge stanja koje je prošla.
"Iako sam imala lijep život i brak, kuću i novac, ništa nije moglo ispuniti prazninu u mom srcu. Maštala sam da radim nešto više, a unutrašnji glas je uvijek bio 'nije dovoljno'. Tako i lijepa garderoba, frizura i sve ostalo, ništa nije moglo ispuniti tu prazninu i ušutkati taj glas. To je vjerovanje koje sam formirala od malih nogu. Nosila sam masku u javnosti kao da je sve uredu, i niko nije znao, sem mog muža, kako se ja osjećam", kaže Elvisa.
Početak transformacije doživjela je u vrijeme kada je počela voditi djecu u mekteb.
"Volontiranje u zajednici je izliječilo bolove i depresiju. Kad sam se prestala baviti sobom i svojim problemima svijest mi se promijenila, postala sam bliža Bogu i počela se mijenjati. Danas je to glavna poruka koju dijelim s ljudima, neophodno je posvetiti se nečemu većem od nas samih, bez očekivanja naplate. To je najbolji osjećaj koji mijenja biohemiju u tijelu. To je glavni faktor koji nedostaje milionerima koji izvrše samoubistva, jer sve su imali, ali nisu imali vremena kultivisati u tijelu ovu reakciju, što ih je i dovelo do stanja depresije", pojašnjava instruktorica hodanja po vatri.
Volontiranje joj je pomoglo za lični uspjeh zbog osjećaja pripadnosti, kao i izučavanje uma i psihologije. Pronašla je svrhu postojanja koja je nedostajala njenom životu.
"Moja snaga je uvijek bila tu, samo je nisam znala aktivirati. Da bi čovjek bio sretan prvo mora biti zadovoljan sobom, kreirati novog sebe. Postigla sam kontrolu nad svojim emocijama. Meditirala sam svaki dan godinu dana i potpuno ozdravila. Već tada sam znala da moram naći način da to prenesem na druge. Ali nisam znala kako", istakla je.
U februaru 2012. godine u Atlanti je igrala fudbalska reprezentacija BiH protiv Meksika. Elvisa nije pratila fudbal, ali je kao prava Bosanka otišla da bodri ekipu svoje domovine. I tu se dogodilo "inspirativno čudo" koje je dovelo do svega što je danas.
"Naši su gubili na utakmici, ali je kapiten Spahić bio toliko uporan da ne primimo go. Bilo je tako inspirativno posmatrati njegovu snagu, brzinu i kontrolu situacije. Njegova upornost me fascinirala jer sam oduvijek bila od onih koji 'ne daju' na BIH. Odlučila sam da budem kao on! Ne u fudbalu. Ta inspiracija me navela da postavim sebi pitanje kako ja mogu doprinijeti svom narodu? Nakon nekoliko dana u meditaciji sam našla odgovor 'Life Coach'", priča Elvisa.
Tonny Robbins je osim nekadašnjeg američkog predsjednika Billa Clintona savjetovao mnogo poznatih ličnosti, a Elvisa je na njegovom seminaru iskusila moć "hodanja po žaru". Nemoguće je postalo moguće, poput činjenice da jedna Bosanka završi trening na istom institutu kao i Clintonov savjetnik.
"Hodanje po žaru je metafora za naše lične prepreke. Sve je proizašlo iz osjećaja da ne vrijedim, danas sam svjesna toga. Ne vjerujem da sam tada bila, jer nismo se mi patili, ali strah, traume i osjećaj bezvrijednosti bili su glavni krivci mojih bolova. Bolovala sam ni od čega, jer nije bilo ništa konkretno, ali sam imala razne fizičke probleme, ubrzan rad srca, gubila sam dah, bol u plućima, po tijelu sam imala modrice kao da me neko izlupao i noge su me boljele, kao i dojka. Za četiri godine mi nisu našli dijagnozu, samo depresija. Sad znam s naučne strane da je sav moj bol bio proizveden neriješenim emocijama iz djetinjstva, negativnim mislima, osjećajem nezadovoljstva i nepripadnosti“, ispričala je za Klix.ba.
Najvažnije je, kaže, aktivno učestvovati u svom spašavanju.
"Bilo da to znači prestati trovati svoj organizam i um, ili se ovo odnosi na brak, prijateljstva, komšiluk ili zemlju u kojoj živimo, moramo aktivno učestvovati da popravimo što se popravit mora. Mi kao narod nismo nikad bili ohrabreni da uzmemo stvari u svoje ruke kad se radi o ličnom uspjehu. To je tako iz generacije u generaciju, nažalost mnogi ljudi nisu svjesni da program koji su usvojili kao mali, žive i danas“, kaže ona.
Dodaje kako ljudi vjerovatno nisu ni svjesni da možda žive zaključane traume iz podsvijesti i nametnuta vjerovanja.
"Trebamo odustati od ideje da to 'šta će ko reći' ima ikakve veze s nama. Sve što neko kaže o nama je percepcija njihove svijesti i vjerovanja po kojima su oni uredili svoj život. Glavni problem je što čekamo da nas neko spasi i to je normalna ljudska pojava, jer mi smo jedina bića koja ne bi mogla preživjeti u džungli bez ljudske ljubavi i topline“, kaže Elvisa.
Smatra kako je za uspjeh neophodan osjećaj pripadnosti i konekcije, ljubavi.
"Ako želimo ići bilo gdje, moramo znati gdje smo sada. Kada sam prvi put prešla preko vatre bez povreda bilo mi je jasno da je sve moguće. Sve što sam do tada vjerovala o sebi i životu nije bilo istina ili ne u potpunosti. Jer ako mogu hodati po vatri onda mogu sve. I danas živim taj moto i dijelim ga sa svima koji ne žele ostati gdje su i koji žele više od života i sebe“, kaže Elvisa.
Planira izdati kratki priručnik sa najvažnijim koracima za lični uspjeh i donijeti u BiH jednu od najstarijih duhovnih vježbi za oživljavanje ličnih moći i hrabrosti osjećaja kontrole nad sobom, hodanje po vatri.
"Život je zaista prekratak da bismo bili nezadovoljni. Iako znam da mnogi danas ne vide svjetlo na kraju tunela, nakon svega što sam prošla, vidjela i naučila, vjerujte, uvijek ima više. Čovjek najviše pati kad vjeruje da nema svjetlije budućnosti, da nema čemu da se nada, a to je uvijek laž. Kad god mislimo da nismo dovoljni, patimo, to je uvijek laž. Svi se nađemo u ovim stanjima, mislimo da nema više ništa u nama, da smo dali sve od sebe, da je nemoguće, ali to je uvijek laž. Uvijek ima više u nama, svega. Mi smo veći od bilo čega sto nam se dogodilo, što smo propatili i iskusili", kategorična je.
Elvisa kaže da su vjera, znanje i osjećaj pripadnosti ključ svega te da postoje rješenja za sve.
"Sve dok ovo ne pokušamo barem povjerovati žrtve smo okolnosti. To je glavno čemu učim svoje klijente danas i što predajem na svojim seminarima. I uvijek kažem da ljudi moraju biti svoj lični savjetnik, a ja sam samo tu da provjerim i dam instrukcije, da budem moralna podrška. Ja sam istrenirala svoj um i tijelo tako da imam kontrolu nad sobom, svojim akcijama i reakcijama. Moje ćelije se ponašaju dosljedno mojim vjerovanjima i to je razlog što nikad nemam opekline poslije hodanja po vatri, ne samo to, osjećam se i izgledam kao da mi je 26. A 40 mi je", kaže Elvisa.
Dodaje kako s nestrpljenjem čeka dolazak u Sarajevo.
"Da hodamo po žaru, staklu... jer samo tada nastaje radikalna promjena u mozgu".
