Hadži Šabanova kafana na Bentbaši: Najstarija sarajevska kafana u kojoj se pušio opijum
Tekst o rušenju Hadži Šabanove kafane objavljen je u Sarajevskom novom listu 14. jula 1942. godine uoči uređenja državne ceste VI, odnosno njenog dijela između Vijećnice i cestovnog tunela na Bentbaši, što je prepostavljalo rušenje čitavog niza zgrada na desnoj obali Miljacke, među kojima se nalazila i Hadži Šabanova kafana.
Autor teksta je smatrao kako je uoči "smrti" ovog objekta bilo potrebno barem mu na ovaj način odati počast kao "rijetkom rekvizitu starog Sarajeva" starom 350 godina, te stjecištu brojnih generacija starog Sarajeva.
"Kad ja pođoh na Bendbašu, na Bendbašu, na vodu..."
"Bilo je to u ona stara, patrijarhalna i romantična vremena, kada su kršni sarajevski momci pjevali o Bendbaši onu krasnu i nadaleko čuvenu pjesmu, od koje je krv bila vrela, a djevojačka srdca izgarala od sevdaha:
'Kad ja pođoh na Bendbašu Na Bendbašu, na vodu
I povedoh bijelo janje Bijelo janje sa sobom Sve djevojke na vratima stajahu Moja draga na demirli pendžeru".
Hadži Šabanova kafana dobila je ime po Hadži Šabanu, jednom od svojih vlasnika koji ju je držao tridesetih godina prošlog stoljeća. Hadži Šaban, porijeklom Arnaut, bio je vičan i vješt u poslu, pa je njegova kafana, urađena po carigradskom uzoru, bila ujedno i najmodernija kafana starog Sarajeva.
Osim prave jemenske kafe, koja se nije mljela u mlinovima, nego tukla u havanu (kamenoj stupi), gosti su se služili raznim sokovima, gurabijama (kolačima), đulbe šećerom (ukuhanim voćem), rahatlokumom itd. Osim turskih novina, za razonodu gostiju je služio i čitav niz starih igara, kao što su tavla, domino i šah, te razni muzički instrumenti, kao uk, kaanun i drugi.
"U carstvu opiuma"
Pored jemenske kafe i dugih čibuka napunjenih najljepšim duhanom, te dragocjenih nargila (posebnih naprava za pušenje), što je sve služilo razonodi sarajevske kafane, u njoj se također, a osobito u davna vremena služio i opium. Čak je i sam stari Hadži Šaban počesto išao u Carigrad da donese pokoji novi kafanski rekvizit, ali se skoro redovno vraćao sa zagasito išaranom, istočnjačkom posudom napunjenom opijumom.
Naime, opijum, ili kako su ga u Bosni zvali "afijun", a njegove uživatelje afijundžije, nije u našim krajevima bio nepoznat, posebno među bogatim svijetom mnogih kasaba srednje Bosne. Štoviše, njegovo uživanje nije smatrano sramotom, kao naprimjer uživanje alkohola.
"Pripovijedati pak o čarobnim snovima opijumske gide, teško je. O njihovoj čudnoj, fantastično usklađenoj, pa makar i lažnoj ljepoti, sličnoj dahu šume, milovanju sunca, pjesmi gorskih potoka, nečujnom lietu šarenih leptira i čežnjama ljudske duše, mogao bi da pripovijeda samo afijundžija koji čezne za gidom, dok mu glava s olovno mutnim očima nemoćno leži na suhim prstima u kojima plamti jedna jedina želja: opium!", stoji u tekstu Sarajevskog novog lista iz 1942. godine, te se navodi i kako je još davne 1761. godine sarajevski hroničar Mula Mustafa Bašeskija zabilježio da je te godine uživajući opijum umro u Sarajevu neki Mula Osman.
Svirala se klasična muzika, ali i dovodile jermenske plesačice
Damir Imamović, poznati bh. interpretator sevdalinke i autor izložbe "Sevdah, umjetnost slobode" otvorene nedavno u Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu, za Klix.ba govori kako su se tadašnje kafane uveliko razlikovale od današnjih koje najčešće impliciraju neki negativan utjecaj.
Dodaje kako stari sarajevski urednik Svjetlosti Miroslav Prstojević ima fantastičnu knjigu o Sarajevu u kojoj piše o tome kako su u to vrijeme u Hadži Šabanovu kafanu dovodili jermenske plesačice, dok se odmah u blizini nalazila kirethana, islamska čitaonica, dok je Bentbaša bila neka vrsta kulturnog središta.
"Kod nas je kafana proglašena lošim mjestom jer nam historiju pišu konzervativci, ljudi koji se ponašaju kao da kod nas nikad nije bilo nikakvih seksualnih sloboda, putovanja, niti iskušavanja drugog i drugačijeg. U to vrijeme je u kafanama mali orkestar muzičara naprije svirao animir, kulturnu muziku. Stari muzičari su mi pričali da su pred Drugi svjetski rat u kafanama svirali čak i klasičnu muziku poput Mozartovih kratkih komada, ali i neke otomanske komade. Nakon sat vremena takve muzike, slijedile bi malo lascivnije pjesme, a znalo se da iza ponoći idu one bezobrazne. Baš kako kaže Svetlana Slapšak, kafana je bila odušak", govori Damir Imamović za Klix.ba.
"I Bendbaše je nestalo... Izgubila je dušu, romantiku"
Hadži Šabanova kafana je bila stjecište svih novosti, ne samo iz Bosne i Hercegovine, nego i iz dalekih krajeva svijeta. Jednom riječju, zamjenjivala je današnje novine i krugove. Ranim jutrom, odmah nakon klanjanog sabaha (prve jutarnje molitve), u kafanu bi dolazili mnogi gosti koji bi pretresali sve dnevne događaje i posljednje gradske novosti koje su u grad iz dalekih krajeva svijeta donosili brojni trgovci koji su sa svih strana stizali u Sarajevo.
"Jer ne treba, naime, zaboraviti da je bielo i ponosno Sarajevo jedno od važnih i nadaleko čuvenih trgovačkih središta, u koje su stizali venecijanski, dubrovački, carigradski i toliki drugi znameniti trgovci. A zar je i jedan od njih mogao stići bez novosti i ne posjetiti znamenitu Hadži Šabanovu kafanu, tada najljepšu i najmoderniju kafanu Sarajeva? Tako je bilo godinama. A zatim je zub vremena načeo staro Sarajevo, koje je počelo naglo nestajati. Iz dana u dan. Od svega su ostajale samo uspomene. I ništa više. I Bendbaše je nestalo. Zapravo, sve je ostalo isto, ali ipak se sve promijenilo. Izgubila je dušu. Romantiku. A za koji će dan izgubiti i staru Hadži Šabanovu kavanu, svoj najdragocjeni rekvizit, koja je posljednjih godina i onako biedno životarila. I od svega će ostati samo pjesma. Daleka i čeznutljiva: Kad ja pođoh na Bednbašu na vodu...", ovim riječima završava tekst iz 1942. godine o rušenju Hadži Šabanove kafane u Sarajevu.
