Hanifa i Denis Kozić: Zahvaljujući Bona Dei i vantjelesnoj oplodnji dobili smo dvoje prekrasne djece

Da li ste prethodno već imali postupak vantjelesne oplodnje i kako ste se odlučili na novi pokušaj?

Da, jesmo, imali smo prije pet godina jedan pokušaj vantjelesne oplodnje, također kod doktora Alija Mesuta, ali dok je radio u drugoj klinici, tako da smo se odlučili ponovo pokušati kada smo čuli da je doktor Ali Mesut otvorio svoju kliniku Bona Dea i da je još uvijek u Sarajevu. Vidjeli smo bilborde u gradu i odmah smo zakazali termin. Došli smo na konsultacije i kada sam ugledala doktora, znala sam da je to to. Doktor Ali Mesut me se odmah sjetio, iako je to bilo prije pet godina, zagrlio me i rekao: 'Ovaj put ćemo to zajedno riješiti? i znala sam da sam donijela ispravnu odluku. Zaista kome god sam rekla ko je moj doktor, svi su o njemu govorili kao o velikom stručnjaku. Čim smo ušli u kliniku Bona Dea , kada sam vidjela nasmijano osoblje, atmosfera i pristup su mi se dopali i znala sam da će ovaj put biti uspješno i da sam u pravim rukama. Jednostavno sam to osjetila.

Kako je izgledao vaš postupak vantjelesne oplodnje u klinici Bona Dea?

Jednom riječju savršeno. Osjećala sam se kao da sam kod kuće i radovala sam se svakom novom dolasku, da razmjenimo neka iskustva, da se vidimo. Više smo zapravo razgovarali o nekim drugim temama, da skrenem misli s postupka, tako da je zaista bilo lijepo iskustvo i uopšte nisam osjetila da sam u postupku vantjelesne oplodnje. U cijelokupnom postupku osoblje klinike Bona Dea nam je bilo od velike pomoći. Medicinske sestre su bile tu za nas u svako doba noći za bilo kakva pitanja. Moramo spomenuti i što se tiče dijela vezanog za finasiranje i sufinansiranje postupka. Gospodin Faruk iz finansija nam je objasnio do u sitne detalje, tako da smo dobili refundaciju troškova bez problema, kao i refundaciju za troškove lijekova 50%. To je također bitno u svemu ovome, jer mnoge parove i sam taj finansijski dio usporava da uopšte pokušaju. Zaista su nas uputili u sve što trebamo, a veoma je važno da s te strane imate nekoga ko će vas uputiti.

Da li ste imali strah od postupka biomedicinski potpomognute oplodnje i kakva su bila vaša očekivanja?

Nisam imala strah od postupka. Očekivanja su bila pozitivna, bila sam samouvjerena i znala sam da će uspjeti od samog početka. Kada sam došla na embriotransfer, kao posljednji korak u postupku, Denis i ja smo se fotografisali ispred vrata i rekla sam da nam je ovo posljednja fotografija na kojoj smo sami nas dvoje, tako da smo zaista bili optimistični.

Kako ste reagovali kada ste saznali da je vaša vantjelesna oplodnja prošla uspješno?

Toga smo bili svjesni tek dan poslije kada smo došli kući. Osjećaj je bio neopisiv. Mnogi su nam govorili da se to ne može opisati dok ne doživite i stvarno je tako. Njihovi zagrljaji u klinici tog dana kada su nam saopštili vijesti se ne mogu ničim zamijeniti.

Da li je bilo nekih poteškoća ili zanimljivih situacija kojih se sada sjećate?

Nije bilo poteškoća i hvala Bogu sve se odvijalo u najboljem redu. Zanimljiva mi je bila situacija za vrijeme trudnoće kada je doktor Ali na ultrazvuku rekao da je jedno sigurno dječak, a za drugo još uvijek ne može reći sa sigurnošću da li je curica, pa smo se smijali, šta da radimo sa svom odjećom koju smo već kupili.

Što se tiče aspiracije i postupka, zaista moram napomenuti da nije bilo nikakvih poteškoća, da nije bolno i da se poslije svega život nastavlja sasvim normalno, bez ikakve potrebe za specijalnim odmaranjem. Rekla bih da više boli popravak zuba nego sam postupak.

Čak bih preporučila svima da ne mijenjaju životne navike, da idu na posao i najnormalnije nastave svoje živote. Lakše se prebrode dani kada imate neke obaveze i skrenete misli.

Kakva su bila vaša iskustva za vrijeme trudnoće i da li ste imali nekih naglih promjena u načinu života?

Period trudnoće je bio savršen. Uživala sam u svakom satu, danu, pravila sam fotografije svake sedmice i sada imam album sa svim tim fotografijama. Naglih promjena nije bilo, osim oticanja nogu, što je nekako i normalno u trudnoći. Ostalo je sve bilo perfektno, od nalaza, kilaže, do mog rasploženja. Da se nije pojavila korona, sasvim normalno sam mogla nastaviti odlaziti na posao, tako da se zaista nemam na šta požaliti. Divan period.

Šta biste poručili parovima koji se još uvijek nisu odlučili na vantjelesnu oplodnju, kroz kakvo psihičko stanje ste vi prolazili za vrijeme postupka?

Prije svega ništa nije strašno, svaki par koji sada sjedi kući i razmišlja o tome da li da započne postupak ili ne, već je napola donio tu odluku, samo mu treba neko ko je prošao kroz sve to, da ga ohrabri i kaže mu da pokuša, jer ne može ništa pogoršati. Kući već sjedite bez svog djeteta, tako da ne može biti teže. Sam postupak vas neće usporavati ni u čemu, možete sasvim normalno ići na posao, družiti se i uživati u hobijima. Također, sam postupak ne traje dugo, to je svega nekoliko dana dok primate terapiju, tako da ništa značajno nećete propustiti. Mislim da je, ukoliko postoji bilo kakav problem, bespotrebno dodatno odugovlačiti.

Kako ljudi iz vaše okoline gledaju na IVF postupak, da li imaju predrasude i da li je to još uvijek tabu tema kao nekada?

Ima različitih viđenja. Uglavnom predrasude postoje kod starijih ljudi. Mi smo zaista imali podršku ljudi iz našeg okruženja, porodice, prijatelja, kolega s posla. Svi su bili tu za nas, davali nam vjetar u leđa i bili potpora. Mislim da ljudi jednostavno nisu dovoljno informisani o IVF-u, da misle da je to nešto veoma bolno i iscrpno, ali meni zaista nije bilo tako.

Denise, da vas pitamo kako ste se vi osjećali za vrijeme trajanja svog postupka i da li ste bili podrška Hanifi?

Naravno, smatram da sam bio podrška u svemu tome kroz šta smo prolazili. Uvijek je tu bila prisutna briga i nervoza kako će sve proći, da li će biti uspješno, kakav nas ishod čeka, ali zaista smo bili optimistični, svaki put su nas čekale radosne vijesti od doktora Alija i znali smo da se sve odvija u pravom smjeru, baš onako kako treba. Sve je proteklo bez problema zahvaljujući djevojkama iz klinike Bona Dea, koje su nam pomagale u svemu i bile tu za nas. Jednostavno kada uđete na vrata klinike i ukoliko postoji neki problem, odmah zaboravite na njega. Svi su nam zaista kao prijatelji.

Kako ste reagovali kada ste čuli sretnu vijest da ćete postati otac i da li ste se snašli dobro u toj ulozi i uskladili sve obaveze?

Taj dan, kada smo radili nalaz bete nestrpljivo smo čekali rezultate testa i iščekivali poziv. Mislim da sam definitivno bio najsretniji čovjek na svijetu tog momenta kada su nam saopštili vijesti. Plakali smo svi zajedno od sreće. U početku sam se iskreno malo i plašio uzeti bebe u naručje, ali kroz dva dana shvatiš da smo im njihova majka i ja najpotrebniji. Što se tiče uloge oca, iskreno mislim da sam se super snašao. Sasvim sam okupam obje bebe, presvučem, obučem ih, tako da s te strane, zaista sam od velike pomoći svojoj supruzi. Ostale stvari i dalje stižemo, družimo se s istim ljudima, posjećujemo svoje porodice, tako da nam bebe nisu ništa poremetile, samo donijele sreću. Oboje uživamo u ulozi roditelja i sreća je neizmjerna u svakom momentu, svakog dana.