Homoseksualnost u socijalističkoj Jugoslaviji: Za "muški protuprirodni blud" išlo se u zatvor
Franko Dota, doktorant moderne i savremene povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, autor rada o temi "Javna i politička povijest muške homoseksualnosti u socijalističkoj Hrvatskoj", tokom ovog istraživanja je došao do zanimljivih otkrića o homoseksualnosti u socijalističkoj Jugoslaviji.
Neke od njih je predstavio i na današnjoj konferenciji za medije održanoj u Sarajevu, u organizaciji udruženja Sarajevski otvoreni centar.
Dota je 2015. godine na istraživačkoj stipendiji u Beogradu u arhivskim ustanovama istraživao socijalnu, pravnu i medijsku historiju homoseksualnosti u socijalističkoj Jugoslaviji. Desetak godina je uključen u hrvatski LGBT pokret kao jedan od osnivača i članova Zagreb Pridea - Povorke ponosa LGBTIQ osoba. Dota je i autor knjige "Zaraćeno poraće" u kojoj analizira historiografske narative o iseljavanju i stradavanju Talijana Istre i Rijeke nakon Drugog svjetskog rata, a nedavno je uradio prijevod knjige Seksualnost u Evropi dvadesetog stoljeća, američke historičarke Dagmar Herzog.
Homoseksualnost je bila krivično djelo
Sve do sredine 1950-ih godina homoseksualnost je u socijalističkoj Jugoslaviji smatrana "buržoaskom i izopačenom" te proizvodom "nezasitnog kapitalizma". Smatralo se kako joj skloni mogu biti samo "dekadentni intelektualci", građanska klasa, svećenici i neradnici, tj. pojedinci na koje se gledalo kao na "kvaritelje zdrave radničke omladine".
Za vrijeme Jugoslavije, homoseksualnost se smatrala krivičnim djelom, odnosno, krivično djelo je bio svaki seksualni odnos između dvije punoljetne osobe istog spola, pa čak i u privatnosti vlastitog doma i uz obostrani pristanak.
Protuprirodni blud bio je termin kojim se opisivala homoseksualnost, a radilo se o terminu koji korijen vuče još iz Srednjeg vijeka i učenja Tome Akvinskog. Sam termin homoseksualnosti se na našim područjima počeo pojavljivati tek početkom 20. stoljeća, pojašnjava Dota.
U mnogim većim gradovima u Jugoslaviji održavana su suđenja protiv homoseksualaca, a u Krivičnom zakoniku za "muški protuprirodni blud" bila je predviđena kazna do dvije godine zatvora.
Godine 1930. na teritoriji čitave Jugoslavije je vladao zakon koji je za istospolni seksualni odnos predviđao kaznu zatvora od jedne do pet godina. Donošene su presude, a homoseksualci su bili ponižavani javno, na trgovima, ulicama, često putem razglasa. Među njima su se nerijetko nalazili i svećenici, no preovladavali su muškarci radničke klase.
S druge strane, zakon je bio prilično blag prema seksualnim radnicima: oni su bili oslobađani jer se vjerovalo da su oni ti koje treba zaštiti od osoba koje ih žele iskoristiti.
"Zakon štiti žrtvu, ali ko je žrtva u slučaju dobrovoljnog, sporazumnog seksualnog odnosa između dvije osobe istog spola? Javni moral? Javni moral je nešto što nema šta tražiti u zakonu. Ako dva muškarca ili dvije žene dobrovoljno punoljetno stupaju u seksualni odnos, tu niko nije žrtva", kaže Dota.
Vrijeme progona: Popisi homoseksualaca u policijskim stanicama
U periodu od 1945. do 1951. godine, koji Franko Dota naziva "vremenom progona", u Jugoslaviji je osuđeno 80-ak muškaraca za povredu javnog morala protivprirodnim bludom.
"Jedan od glavnih razloga zašto je homoseksualnost bila smatrana krivičnim djelom u 20. vijeku u Evropi bio je strah od homoseksualnog zavođenja mladih, ideje da je moguće nekoga naviknuti na homoseksualnost", pojašnjava Dota.
Tih su godina čak postojali i popisi/kartoteke s imenima homoseksualaca. Jedna statistika iz 1950. godine govori kako su u svim policijskim kartotekama u Jugoslaviji bila zapisana 602 muškarca homoseksualca. Tako ih je u Zagrebu bilo 220, u BiH 88, u Sloveniji 41, u Makedoniji 41 i u Crnoj Gori tri osobe.
"U to se vrijeme smatralo kako je homoseksualnost nužno povezana s kriminalnim elementima te kako je ona krivično djelo. Ono što je vidljivo i što dođe do policije je vrlo često na margini društva, tu često govorimo i o muškoj prostituciji, pa se onda stvara takva klima - onaj ko piše zakon ima sliku samo onoga iz svojih kartoteka, a tu su uvijek neki marginalci i kriminalni elementi", pojašnjava Dota.
Pedesete godine je označio period skrivanja, a suđenje homoseksualcima je nastavljeno. Tako su, primjerice, u Zenici 1953. godine za homoseksualnost osuđena tri muškarca. Međutim, primjećuje se generalni gubitak interesa pravosudnog aparata za ovu temu, pa tako u presudama više nije bilo onog ideološkog naboja, nije se više govorilo o "kvarenju omladine", "elementima nesukladnim društvu" itd.
"Dešava se da pravosuđe počinje sve više upijati ideje moderne medicine, medicinske psihijatrije, frojdijanske i postfrojdijanske psihoanalize i počinje se razmišljati o tome da je li to urođena osobina ili pak bolest, a bolesti se ne sudi, nego je se liječi itd. Neki su pak smatrali kako se njih kao pravnike i suce to ne tiče te bili izričiti u vezi s tim kako seksualnom moralu u zakonu mjesta nema, smatrajući kako bi se seksualni moral trebao regulisati u društvu", pojašnjava Dota.
Prvi korak ka modernijim i liberalnijim prihvatanjima homoseksualnosti
Dota navodi kako 1960. godine dolazi do izmjene i dopune krivičnog zakona gdje kazna zatvora biva smanjena do jedne godine i gdje se uvodi i sudska opomena te to biva prvi korak ka modernijim i liberalnijim prihvatanjima homoseksualnosti. Ipak, ona i dalje ostaje kriminalizirana i u zakonu u jednom dijelu zemlje do 1977. godine.
U razdoblju od 1951. do 1977. godine u cijeloj je Jugoslaviji zbog homoseksualnosti osuđeno blizu 520 muškaraca. U tom istom razdoblju u Austriji, koja je imala manje stanovnika od tadašnje Jugoslavije, osuđeno je 12.000 ljudi.
Negdje na polovini stoljeća homoseksualnost je bila kažnjivo djelo u 16 država Evrope, a u ostalih 14-15 nije.
"Jugoslavija je tako bila u prosjeku, niti se isticala, niti je bila nešto posebno progresivna. Međutim, u poređenju s drugim socijalističkim zemljama, tu je Jugoslavija bila najliberalnija. Jugoslavija je uz određeni izuzetak istočne Njemačke jedina socijalistička zemlja u kojoj je postojao autohtoni i autonomni LGBT pokret koji je osnovan 1984. godine u Ljubljani (grupa Magnus), a godinu dana kasnije i jedna lezbijska grupa. Obje grupe djeluju i danas. Jugoslavija je imala gradaciju prema jednoj liberalnoj seksualnoj modernosti zapadnjačkog tipa i na koncu, istraživanja na koja su se jugoslavenski pravnici pozivali su pokazala da se u zemljama u kojima homoseksualnost nije kažnjiva nije dogodilo ništa strašno: nije došlo do kvarenja javnog morala, povećanja homoseksualnosti, demografskog pada, niti je uništena heteroseksualna porodica kao jezgro društva. Ništa od toga nije bilo povezano sa homoseksualnosti", pojašnjava Franko Dota.
Vrh komunističke partije je najmanje tri puta raspravljao o temi homoseksualnosti na svojim sastancima. Posljednji put je to bilo 1976. godine, kad su naložili svim republikama dekriminalizaciju, ali je tad već sistem bio toliko konfederaliziran da je na kraju svaka radila po svom. Prvobitna namjera vrha Partije i Države bila je sasvim dekriminalizirati mušku homoseksualnost, ali su razni glasovi upozoravali na to da izgradnja socijalizma zahtijeva "novog i zdravog čovjeka", ideološku kategoriju iz koje je unaprijed isključen svaki oblik neheteroseksualnog života.
Do potpune dekriminalizacije dolazi tek nakon rata devedesetih
Do dekriminalizacije homoseksualnosti u četiri jugoslavenske zemlje u kojima ona nije formalno dekriminalizirana 1977. godine, dolazi nakon rata: u Srbiji 1994. godine (ovaj se podatak odnosi i na Kosovo), u FBiH 1996. godine, u RS-u 1998. godine te u Makedoniji 1996. godine.
"Postoji nekoliko razloga zašto je došlo do dekriminalizacije - sredinom devedesetih godina se shvatilo kako je to već toliko zrelo da više niko pri zdravoj pameti pravno ne smatra da išta u okviru slobodnih seksualnih odnosa između dvije osobe, bez obzira na spol, može biti kazneno gonjivo. Drugi razlog je bio taj da su te zemlje željele postati članice Vijeća Evrope, a jedan od razloga je i to što su željele uskladiti svoje zakonodavstvo s općim uvjetima u Evropi", pojašnjava Dota.
On dodaje kako u ovom kontekstu ne možemo govoriti o dihotomiji istok-zapad u smislu "seksofobnog, konzervativnog, zatucanog socijalističkog istoka i liberalnog seksualno modernog zapada".
"Ta dijalektika istok-zapad ne funkcioniše ni unutar Jugoslavije, a kamoli globalno. Primjerice, Slovenija je četrdesetih bila vrlo jasan zagovornik kriminalizacije, da bi se kasnije promijenila. Pitanja seksualnosti treba posmatrati kroz opcije modernosti, tradicije, ideje slobode, seksualne slobode te ideje da su seksualna prava i ljudska prava", poručuje Dota.
Evropski sud za ljudska prava je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća uporno odbijao primiti na saslušanje ikakav slučaj vezan za homoseksualnost, smatrajući da to nema veze sa zaštitom ljudskih prava. Godine 1982. prima prvi slučaj i donosi čuvenu presudu kojom zabranjuje da ijedna država kriminalizira seksualne ili istospolne odnose.
