Iz ugla psihoanalize: Može li se negirati veza između terorizma i odgoja?

Kobrin je naglasila da se u kulturama sramote-časti, kao što biste pronašli u Čečeniji, Afganistanu, Pakistanu i arapskom Bliskom istoku, sramota koristi kako bi se djeca disciplinovala.

Pojasnila je da su novorođenčad u kulturama sramote i časti često tretirana kao predmeti i naučeni su da potiskuju svoja osjećanja do tačke u kojoj unutrašnji bijes može da proključa iznutra.

Ono što dodatno pogoršava situaciju, kako je kazala Korbin, je to da su žene u kulturama sramote i časti također često devalvirane, tretirane kao predmeti ili čak fizički zlostavljane.

"Žene koje su zlostavljane također su pune bijesa", rekla je Kobrin i naglasila da su podsvjesne reakcije mladih majki na zlostavljanje ozbiljno utjecale na rani razvoj djeteta.

Prve četiri godine života djeteta su ključni trenutak kada većina novorođenčadi razvija empatiju za druga ljudska bića, dodala je ona, i pojasnila da su nedostatak empatije i zanimanje za bol koji teroristi izazivaju kod drugih "gori od samih terorističkih napada". Prema njenim riječima, psihoanalitičari bi trebali voditi računa o tome da ne daju dijagnoze cijeloj grupi.

Ipak, napravila je izuzetak u slučaju ekstremista Al Kaide i Islamske države zato što je njihovo ponašanje toliko izvan granica uz uništenje, okrutnost, sadizam i osvetu koja dovodi do gnusnih zločina protiv čovječnosti.

Kobrin je stava da bi bolje razumijevanje privrženosti majki u kulturama sramote i časti pomoglo u razumijevanju korijena terorističkog nasilja.

Ona je pojasnila da su teroristi iz kultura sramote i časti iskidani između nesvjesnog bijesa prema svojim majkama i očekivanjima kulture da se ne smiju razdvojiti od njih.

S jedne strane, majka je idealizovana kao moćan objekt. Ali njena moć se također percipira kao nešto toksično i mora se uništiti.

"Privrženost majci i sramota igraju važnu traumatizovanu ulogu, jer je djecu sramota da se tako ponašaju, pa to uzrokuje bijes. Kada ova djeca odrastu, tretiraju druge kao predmete i ciklus ide u krug", rekla je.

Soba za više istraživanja

I dok je puno napisano o političkim, ekonomskim i religioznim motivima terorista, Kobrin je kazala da je malo učinjeno da se "dekodira značenje bespomoćnog ponašanja terorista iz perspektive ranog djetinjstva i traume".

S takvim mišljenjem se složila i Ann Masten, profesorica za razvoj djece na Univerzitetu u Minnesoti. Njeno istraživanje fokusira se na utjecaj rizika, nesreće i traume na razvoj djeteta.

U izvještaju Društva za istraživanje razvoja djeteta, Masten je napisala da kritične praznine u razumijevanju razvoja djeteta u odnosu na teror uključuje "ograničene dokaze o neurobiološkim procesima, kulturnim utjecajima, strateškoj spremnosti, intervencijama za izgradnju mira i ulogama društvenih medija u ublažavanju ili povećanju rizika od traume ili angažovanja u terorističkim aktivnostima."

"Naučnici koji se bave razvojem, kada sprovode dodatna i preciznija istraživanja, dolaze do važnih saznanja koja treba da dijele s roditeljima, vaspitačima, kreatorima politike i onima u prvim redovima i svima ostalima koji su zaduženi za sigurnost i otpornost djece", zaključila je Masten.

James Garbarino, dječiji psiholog i direktor Centra za ljudska prava djece na Univerzitetu Loyola u Chicagu, naveo je da je osnovni princip postojećih istraživanja da traume na dnevnoj bazi utječu najviše na razvoj djece.

Garbarino je istakao da istraživanje ukazuje na to da kombinacija faktora rizika koja stvara "generaciju neprilagođene djece" uključuje "izuzetno visoku stopu nasilja u porodici, razvod braka, koronarne bolesti, učestalost depresije i tenzije, izloženost traumi i socio-političku klimu visokog pritiska".

"Generalno, akumulacija faktora rizika u odsustvu razvojnih sredstava dugoročno nanosi štetu djeci znatno više nego prisustvo ili odsustvo nekog faktora rizika," kazao je Gabarino.

Kobrin se složila s tim da postoje "drugi faktori koji mogu podići ljestvicu" radikalizacije osobe do te mjere da će ona ubiti druge.

Ona je, međutim, potvrdila da je "ključni faktor", koji pokazuju militanti Islamske države, osim nedostatka empatije, i korištenje "sramote" u odgajanju djece.

"Ne bi trebalo da se plašimo, zbog naših pojmova političke korektnosti, da otkrijemo nesvjesno ponašanje terorista koji dolaze iz kultura sramote. Tvrdnjom da se mladić iz vedra neba radikalizovao u dobi od 17 godina, zaista čini štetu njemu, njegovoj porodici i javnosti," zaključuje Kobrin. Postoje rani pokazatelji da je dijete u nevolji i možemo koristiti ove indikatore da rano identifikujemo ove slučajeve i ranije intervenišemo", zaključila je Kobrin.