"Zelena kuća" u Meksiku plijeni pažnju i 37 godina nakon izgradnje

Ideja za projekt prvo je zamišljena i dobila je izgled na osnovu ljuske kikirikija: dva prostrana ovalna prostora s puno svjetlosti, povezana niskim, uskim, slabo osvijetljenim prolazom.

Također, ideja se temeljila na elementarnoj potrebi čovjeka za mjestom za život i druženje s drugima, što bi uključivalo dnevnu sobu, trpezariju i kuhinju, te drugo mjesto za spavanje, kupatilo i kadu. Izvorni koncept utjelovljen je u dva velika prostora: dnevnom i noćnom.

Kuća je dizajnirana sa željom da po ulasku daje osjećaj kao da ide pod zemlju, a da pritom ne izgubi integraciju unutrašnjosti sa zelenim, prirodnim krajolikom izvana.

Po završetku topografske studije, položaju drveća posvećena je posebna pažnja kako ih se ne bi trebalo premještati ili uklanjati kako bi se napravilo mjesta za strukturu. Stvoreno je nekoliko modela od gline, jedan posvećen analizi i dizajnu oblika, volumena i prostora izvana, a drugi za planiranje unutrašnjih prostora.

Uklonjeno je malo tla iz središta omotača da bi se kasnije iskoristilo za stvaranje malih padina. Krajnji rezultat izgledao je poput parka za skejtbord - neprestano se vijugajući i spuštajući.

Tokom procesa gradnje postalo je neophodno održavati kontinuitet izvornog dizajna. Stoga je bio potreban savitljiv materijal, koji bi bio sličan modelu za izradu minijaturnih modela. Nakon kratke istrage, odgovor je bio ferocement - otporan, savitljiv i vrlo elastičan. Ovaj materijal koji potječe iz armiranog betona i dugo je bio zaboravljen, obećavao je da će pružiti monolitnu skulpturu.

Izgradnja je započeta postavljanjem okvira za ferocement preko pripremljenog temelja - onog koji je izgledao poput parka za skateboard - oblikovanjem omota metalnim okvirom. Krajnji proizvod bio je oklop debljine oko četiri centimetra, otporan zbog svog oblika, vodootporan i vrlo jednostavan za izgradnju.

Nakon završetka okvira gradnje započet je postupak prekrivanja građevine zemljom. Budući da bi se u njemu uzgajao vrt, tlo je moralo biti plodno. Ideja je bila da kuća bude prekrivena vrtom, koncept koji je posuđen od patuljastih ili bonsajskih stabala koja se obrađuju na osnovu ideje da što je manje tla za rast, to će biljka manje rasti. Stoga je odlučeno da će korišteno tlo varirati između 20 i 25 centimetara u debljini.

Na taj način trava bi rasla sporije, smanjujući napore u vrtu i troškove. Zemlja i trava štite membranu konstrukcije od sunčeve svjetlosti, vjetra i kiše, čime sprječavaju širenja i kontrakcije koje bi mogle uzrokovati pukotine i vlagu.

Zelena dina obavija se unutarnjim prostorima gotovo u potpunosti, čineći je gotovo nevidljivom, tako da se spolja vide samo trava, grmlje, drveće i cvijeće. Šetnja vrtom znači prelazak preko krova same kuće, a da toga uopće niste ni svjesni.

Uz sve ostale fizičke karakteristike, zelene barijere koje se sastoje od drveća i grmlja pomažu u filtriranju sunčeve svjetlosti, u potpunosti sprečavaju prodor sunčevih zraka, stvaraju hlad koji štiti živa bića od ljetnih vrućina, pružaju zaštitu od prašine i apsorbiraju zagađenje bukom.

Nadalje, transpiracija i isparavanje koje emituju biljke i trave svih vrsta osvježavaju zrak i povećavaju vlažnost zraka u sloju najbližem površini, stvarajući tako provodljiv efekt hlađenja. Važno je naglasiti da tlo i sunce zajedno rade kako bi održali stabilnu temperaturu u kući: zemlja štiti od vrućine i hladnoće dok sunce osvjetljava i grije.

Prozori kuće su postavljeni strateški na mjestima koja gledaju na najprijatnije dijelove vrta, po mogućnosti prema jugu, tako da sunčeva svjetlost i dalje bude dostupna zimi, tražeći svjetlost poput cvijeća.

Suprotno onome što bi se moglo pomisliti, ova poluukopana kuća pokazala se sunčanijom i punijom svjetlosti od konvencionalne kuće, jer se prozori mogu postaviti bilo gdje, a kupole omogućavaju ulaz svjetlosti i sunca odozgo. Ventilacija je olakšana aerodinamičnim oblikom stana koji omogućava slobodno cirkuliranje zraka u cijelom prostoru.