Sve je isto i sve je drugačije: Kako biti lezbejski par u Sarajevu, gdje prestaje sloboda i počinje pretvaranje
Sarajevski lezbejski ljubavni par 30-godišnja Samra i 29-godišnja Lana samo su jedan od primjera kako naši sugrađani manjinskih seksualnih orijentacija koji poštuju zakon, plaćaju račune, pomažu svoje susjede i dijele sudbinu Bosne i Hercegovine sa svim njenim stanovnicima, zauzvrat ne dobijaju ono što većina uzima zdravo za gotovo.
Upoznale su se na radnom mjestu u jednom kozmetičkom salonu i krećući se u istom krugu društva. Nakon kratkog zabavljanja odlučile su početi zajednički život, a svoju su vezu u početku držale tajnom. Ipak, kada ste zaljubljeni to želite reći cijelom svijetu i zato su istinu o njihovom odnosu prvi saznali zajednički prijatelji od kojih su dobili ništa drugo do najveću podršku.
"Gazdarica stana u kojem živimo misli da smo samo prijateljice. To misle i naše porodice, osim moje sestre koja nas je prihvatila bez ikakvih problema", rekla je Lana (pravo ime poznato redakciji) dodajući kako smatra da njihovi roditelji, koji zajedno provode slavlja i okupljanja, možda i shvataju njihov odnos, ali o tome ne pričaju.
U razgovoru za Klix.ba Samra i Lana objašnjavaju da su kao svaki drugi par koji živi zajedno – dijele troškove stanovanja, rade, zajedno gledaju filmove, piju kafu, druže se sa prijateljima, kuhaju i čiste.
Ipak, na ulici ih ne biste prepoznali jer se tu ne usuđuju pokazati svoju ljubav. Kao što smo rekli, kada ste zaljubljeni to želite reći cijelom svijetu – a granica njihovog svijeta prestaje pred haustorom njihove zgrade.
"Strah nas je reakcije zadrtih ljudi, a posebno vehabija. Do sada nismo imale probleme jer se ne držimo za ruke i ne pokazujemo našu vezu javno. Voljele bismo da možemo normalno šetati gradom i biti kao svi drugi parovi“, objasnila je Lana.
Njihova sloboda svezana je i na radnom mjestu, gdje zbog mušterija i mogućih problema ne govore o sebi kao o osobama koje se vole.
Ipak, ograničenost njihovog kruga slobode ne veže se samo za javno deklarisanje seksualne orijentacije. Problemi postaju još ozbiljniji kada se uđe u sferu pravnog sistema koji ih ne prepoznaje kao životne partnere.
"Kada bi se jednoj nešto desilo druga ne bi mogla doći u posjetu u bolnicu jer spada u kategoriju 'poznanika'. Nemamo pravo na povlastice kao druge osobe jer se ne smatramo porodicom. Ne možemo se vjenčati, a u slučaju da jedna rodi dijete druga se ne smatra roditeljem. Nemamo pravo na nadoknade, poklone koje dobijaju novopečeni bračni parovi, medeni mjesec i odsustvo zbog bolesti supružnika...", objašnjavaju Samra i Lana.
Zbog svega što im je uskraćeno, a o čemu većina građana BiH uopće ne razmišlja, Sarajke se nadaju da će jednoga dana otići u jednu od zemalja gdje je sklapanje istospolnog braka zakonom dozvoljeno.
Ipak, zbog pridonošenja društvu, što čini svaki zdrav i radno sposoban građanin BiH, Samra i Lana imaju pravo očekivati da im njihova zemlja osigura pravni sistem u kojem će slobodno graditi svoj život. To nije ništa drugo do ono u čemu uživa većina čitatelja ove priče.
