Ovo je najtužnija pjesma posvećena napuštenim psima, jednostavno je nemoguće ne zaplakati

Malo sam gladan i žedan, odavno nisam jeo, i puno drugara takvih, još usput ja sam sreo.

Al’ neka.. nema veze.. još ima snage i moći, još pamtim tvoje riječi, čekaj me.. ja ću doći…

I tako od onog dana, prošetam, pa se vratim i čekam na istom mjestu, i nikako da shvatim..

Prolaze tako ljudi, svak’ ide putem svojim, ja tražim poznato lice, i mašem repićem svojim.

Netko me pomazi malo,

netko i udari nogom, al’ neka, sve će to proći, i opet bit ću sa tobom.

Sjetim se onda tako, kada mi teško bude, dolaska u tvoju kuću, među te sve nove ljude.

Svi ste se smijali jako, na dlan ruke sam stao, rek’o si da me voliš, da nikom ne bi me dao.

A ja sam bio sretan i već tada sam znao, da ako zatreba nekad, za tebe život bih dao.

Svud sam te pratio stalno, dijelili sreću i tugu, i nikom vjerovao nisam, kao svom najboljem drugu.

Zato mi jako čudno bijaše onog dana, gledao si me dugo, pa izveo iz stana.

I krenusmo u vožnju i to baš podužu neku, puno smo ulica prošli, i most.. i neku rijeku.

Tada smo odjednom stali, krio si od mene oči, rek’o si da te čekam, i da ćeš sigurno doći.

A ja sam ostao zbunjen, gledao dugo za tobom, sam u nepoznatom kraju, ne znajuć’ kud bi sa sobom.

I prolazili su dani, teški, al’ hrabrio sam sebe, u svakom čovjeku što prođe, ja sam tražio tebe.

Mnogo je od tada prošlo, smjenjivala se ljeta, zime, kad mi je najteže bilo, dozivao sam ti ime.

Dođi.. molim te, dođi… sve bit će kako treba, ništa ti tražiti neću, čak ni koricu hljeba.

Al’ tebe nema, pa nema, ja više snage nemam, polako sklapam oči, na put se posljednji spremam.

A ako nekada i dođeš, možda i nećeš.. al’ ako, znaj, čekao sam te dugo, i volio sam te jako.

Dok zora polako sviće, ja zadnjim dahom dišem, za oproštaj te molim, nisam mogao više."