Ovo je bila najteža sedmica u životu jedne žene, Michelle Burleson, piše The Dodo. Ona se vratila od veterinara, gdje je odvela svog voljenog, trinaestogodišnjeg psa, da ga uspavaju. Činilo se kao da joj ništa na svijetu ne može olakšati tu bol, sve dok nije čula kucanje na svojim vratima.
"Moja zadnja vrata su bila zatvorena i čula sam to kucanje na njima. Otišla sam provjeriti, ali nisam vidjela ništa sve dok nisam pogledala dolje i vidjela malu, mršavu vjevericu koja je gledala u mene", počinje priču Michelle.
"Kada sam otvorila vrata, ona nije pobjegla. Samo smo se gledale", nastavlja dalje.
Ona je primijetila da je vjeverica mršava i da joj je krzno loše, pa je pronašla punu šaku lješnjaka i izbacila ih na popločani dio dvorišta.
Pretpostavila je da će tu biti kraj, ali iste večeri vjeverica se vratila i provirila kroz zadnja vrata. Odmaknula se kada joj je Michelle pokušala prići, ali nije trebalo dugo proći, a da njih dvije uspostave rutinu."Ona se pojavila narednog jutra kada je izašlo sunce i, ponovo, kada je sunce zašlo. Bila je tačna kao sat svakog dana. Njene konstantne dnevne posjete dale su mi nešto čemu bih se radovala", objašnjava ova žena.
Michelle je vjeverici dala ime Stymie i, prvi put, mogla je osjetiti kako se oslobađa tereta svoje tuge. Stymie je, također, postala punija i sretnija.
"Polako smo počele vjerovati jedna drugoj sve više. Ja sam se, u početku, bojala da bi me ona mogla ugristi ili nešto slično, ali uvijek je bila veoma nježna", kaže Michelle.
Stymie je kuću ove žene počela doživljavati kao svoju i pila je vodu vani, iz posude nekadašnjeg psa gospođe Burleson i spavala u njegovom krevetu. Najveći dio vremena, Michelle je držala otvorena vrata, ali je, iz nekog razloga, vjeverica uvijek nastavljala kucati.
"Po nekoliko sati dnevno bi provodila na svom mjestu na kauču ili u mom krilu. Živjela sam na plaži, tako da sam često mogla ostaviti vrata otvorena, ali kada ne bih to učinila, ona bi se popela na moj stalak za surfanje vani kako bi skočila na prozor moje spavaće sobe", priča dalje Michelle.
Inspirisana ovom vjevericom i svojim nekadašnjim psom, Michelle je odlučila učiniti nešto kako bi se odužila životinjama. Zato je osnovala pržionicu kafe koja nosi ime njenog psa i koja dio svoje zarade daje za spašavanje starih pasa i finansira utočišta."Nema šanse da bi se ovo dogodilo da se Stymie tog dana nije pojavila na mojim vratima i ponovo donijela malo radosti u moj život. Neki moji prijatelji su, djelomično u šali, rekli da je to možda reinkarnacija mog psa ili moje porodice", dodaje ona.
Kada je odlučila početi svoju kompaniju iz snova, prodala je sve što je imala i počela putovati svijetom. To je značilo da se morala pozdraviti s vjevericom, slamajući svoje srce ponovo.
"Ne mogu poreći da sam silno plakala kada sam izlazila kroz vrata svoje kuće posljednji put. Dok sam odlazila, u svom retrovizoru sam je vidjela kako istrčava, stoji na zadnjim nogama i promatra me. Okrenula sam auto kako bih joj još jednom rekla posljednje zbogom", priča Michelle svoju tužnu priču.
Stymie još uvijek živi na drvetu u njenom dvorištu i mala vjeverica, vjerovatno, nema pojma da je zauvijek promijenila nečiji život.
"Ona je bila zaista sjajan prijatelj kada mi je bilo najteže u životu. Sve što znam je da su životinje najbolje", završava Michelle.
Možete li prepoznati koja sarajevska ulica je na fotografiji snimljenoj 1947. godine?
