Ukrajinci po cijenu života ostaju sa svojim ljubimcima, pse ne napuštaju ni u ratu
Mnogo puta do sada smo čuli kako je pas čovjekov najbolji prijatelj, a svi oni koji imaju psa znaju da je to zaista tako i da ih njihov ljubimac ne bi ostavio ni pod koju cijenu. Da je ta ljubav (u većini slučajeva) obostrana, jer ipak su psi članovi naše porodice, vjerovatno najbolje pokazuju teške situacije poput nesreća i ratova, kada ljudi rizikuju vlastite život da bi spasili svoje ljubimce.
Izuzetak nisu ni Ukrajinci čiji su se životi preko noći prevrnuli naglavačke zbog invazije koju je Rusija 24. februara pokrenula na njihovu zemlju. Prema podacima Ujedinjenih nacija, više od 1,5 miliona Ukrajinaca je u posljednjih deset dana napustilo Ukrajinu i utočište pronašlo u susjednim zemljama. Nemali je broj onih koji su sa sobom poveli i svoje ljubimce. Neki su, uglavnom stariji, čak i ostali kući sa svojim ljubimcima zbog nemogućnosti njihovog transporta.
Obilazeći granične prijelaze Slovačke i Poljske sa Ukrajinom proteklih dana smo uglavnom nailazili na iste prizore - majke sa djecom koja nose plišane igračke dok im volonteri pomažu da do autobusa ponesu ono malo prtljaga što su uspjeli ponijeti sa sobom. Pored toga smo često nailazili na male pse i mačke koje su djeca nosila u njedrima, naručju, na povocu ili u transporteru. Ništa tu ne bi bilo neobično da, iako danima boravimo na graničnim prijelazima, ni u jednom trenutku nismo vidjeli nijednog velikog psa. Odlučili smo provjeriti zašto je to tako.
Vlasnici malih pasa imali više sreće
Najbliži granični prijelaz nam je bio Medyka u Poljskoj koji je i dalje otvoren za saobraćaj prema Ukrajini.
Zbog velikih kolona automobila, kombija i autobusa koji idu do prvog većeg grada u Ukrajini Lavova, kako bi prevezli izbjeglice na sigurno, morali smo pješačiti nekoliko kilometara. Na granici srećemo djevojku koja, noseći svog psa u naručju, užurbanim koracima ide prema autobusu koji je čeka. Iako u žurbi, odlučuje da zastane i odgovori nam na pitanje zašto samo izbjeglice sa malim psima prelaze granicu.
Zove se Anastasija, kaže nam i objašnjava da je vozom došla do Lavova odakle su je autobusom prevezli do granice, da je imala poteškoće da svog malog psa povede sa sobom, ali da je zbog ograničenog prostora u vozovima i autobusima skoro nemoguće povesti velike pse.
“Zbog toga su vlasnici primorani ili da ih napuste ili ostanu sa njima i rizikuju svoje živote”, kaže Anastazija, dodajući kako se u većini slučajeva odlučuju za drugu opciju.
Na graničnom prijelazu Medyaka je i Asya koja u transporteru nosi svog mačka. Pitali smo je odakle dolazi i da li je imala problem da ponese svog ljubimca.
"Dolazim iz mjesta pored Kijeva, putovala sam vozom u kojem je bila jako velika gužva i jako dugo smo putovali. Mačak je pod stresom i teško je podnio ovoliko dugačak put, ljudi su nas gurali i morali smo stajati. Nisam imala problema da ponesem mačka sa sobom, čak mi nisu tražili ni pasoš za njega na granici", kaže Asya.
Na pitanje da li joj je poznato da izbjeglice ne mogu ukrcati na voz ili autobus veliki pse, odgovorila je potvrdno.
"Mnogo mojih prijatelja i poznanika je ostalo u Ukrajini jer nisu mogli povesti svoje pse sa sobom. Na putu prema Poljskoj sam vidjela i mnogo napuštenih pasa, jako mi je žao zbog toga, ali mogu da razumijem situaciju, ja sam prekjučer napustila Ukrajinu zbog situacije sa nuklearnom elektranom. Bilo me je jako strah, sanjam da se vratim nazad, ali to sada nije moguće", kaže Asya, koja ne krije sreću što je uspjela spasiti svog mačka.
Ljubav se ljubavlju vraća
U masi Ukrajinaca koji su od pakla rata izbjegli sa svojim četveronožnim ljubimcima je i Olga koja nije krila sreću što je uspjela spasiti i svog psa.
"Moj pas je male rase chiuaua i zbog toga sam imala sreće. Vidjela sam ljude sa velikim psima koji su morali ostati i čekati voz na više mjesta. Čak i ljudi sa više od jednog ljubimca u transporterima ne mogu ući u voz", ispričala nam je Olga.
Nedugo zatim smo u jednom autobusom koji se spremao da krene svakog trenutka ugledali djevojku s velikim psom. Požurili smo prema njemu, a ljubazni policajac pristao je da zaustavi autobus te smo dobili priliku da djevojku sa velikim psom pitamo kako je uspjela preći granicu Poljske.
"Zovem se Tatiana i uspjela sam doći u Poljsku sa svojim psom zato što sam automobilom došla do granice. Znam da je jako teško ući u voz sa velikim psom i zbog toga sam se odlučila za automobil. Jednostavno sam imala sreće. Nikada ne bih napustila svog psa i sigurno bih ostala u Ukrajini da nisam mogla i njega povesti", iskrena je.
Priče izbjeglica sa kućnim ljubimcima potvrdile su da su Ukrajinci koji su vlasnici veliki pasa primorani ili napustiti svoje četveronožne najbolje prijatelje ili ostati s njima, u nadi da će preživjeti rat.
Svako ko ima ili je imao psa zna da ne postoji situacija u kojoj bi ga njegov ljubimac napustio, ali sada znamo da ni hrabri Ukrajinci ni po cijenu života ne napuštaju svoje najbolje prijatelje. Jer ljubav se ljubavlju vraća.
Hana Hadžiavdagić: Onima koji imaju "rezervne" države želim da barem poštuju zemlju u kojoj žive
