Nejra Pinjo o terapijskom jahanju: Znanje iz Amerike želim primjeniti u BiH
"Još otkako sam bila jako mala, voljela sam se igrati i provoditi vrijeme sa životinjama. Sve drugo mi je bilo manje interesantno i svi putevi su me uvijek vodili prema radu s konjima. Kada sam napunila osam godina, počela sam jahati sa Enverom Žigom u klubu koji se zove "Dapple Gray" i tu je ljubav prema tome samo nastavila rasti jer je Enver odnjegovao moju ljubav prema konjima i naučio me skoro svemu što znam danas", kazala je Nejra.
Nakon nekoliko godina aktivnog jahanja, počela je volontirati u Konjičkom klubu "Pegasos" u Sarajevu.
"To je posebno iskustvo koje me je naučilo o mnogo tome. Počela sam učiti o programu terapijskog jahanja, te mi se čitav koncept tog programa jako svidio jer je objedinio sve ono što želim da radim. Međutim, nisam sebe vidjela samo tu i htjela sam napredovati više pa sam zato pronašla organizaciju PATH u Americi preko koje se mogu certificirati za instruktora terapijskog jahanja", nastavlja Nejra.
Apetiti su joj se povećali, te je htjela imati krunu svega toga što je naučila do tada.
"Saznala sam za organizaciju čiji je primarni interes razvoj terapijskog jahanja, ona se zove High Hopes. Poslala sam im prijavu i uskoro su me prihvatili. Tada je najveći izazov postao naći novac koji je potreban za finansiranje odlaska i ostanka u Americi", rekla je Nejra.
Ubrzo je počela slati molbe raznim organizacijama predlažući im svoju ideju i tražeći podršku u ostvarivanju iste.
"Već sam počela gubiti nadu, jer sam poslala preko 300 mailova od kojih na pola nisam dobila nikakav odgovor, dok su neki odgovarali da im se sviđa ideja ali da nažalost ne mogu da je podrže. U pitanju je bila svota novca koju je jako teško nabaviti i nisu svi bili spremni da mi je tek tako daju na nešto što nije sigurno da ću uspjeti završiti", rekla je ona.
Velika pomoć u posljednjem trenutku
Međutim, iznenađenje ju je čekalo "pet minuta" pred kraj borbe.
"Pretraživala sam internet u nadi da ću pronaći nekoga ko će mi pomoći u naumu, iako sam znala da je to skoro nemoguća misija. Tad sam se javila Saneli Jenkins ali nisam očekivala da ću dobiti odgovor na molbu pa sam ostavila telefon i nastavila smišljati način da dođem do svog cilja", kaže.
U momentu kada je to najmanje očekivala, dobila je odgovor od Sanele. Razmijenile su kontakte i uskoro ju je Sanela obradovala informacijom da će u potpunosti finansirati njeno šestomjesečno školovanje u Americi.
"Mojoj sreći nije bilo kraja, pogotovo jer se to desilo pet do dvanaest, kad sam već polako počela da se mirim sa činjenicom da možda neću otići iako sam primljena. Spakovala sam stvari, sredila papire i krenula u Ameriku", kaže.
Uz podršku kluba i porodice se otisnula na put, sigurna u sebe i u činjenicu da će uspjeti. Dosta ljudi je izrazilo čuđenje kada im je ispričala svoj plan i ideju, jer jahanje nije toliko poznato u Bosni i Hercegovini.
Sa Sanelom je ostala u stalnom kontaktu, te ju je redovno izvještavala o rezultatima ispita u Americi. Kaže da joj je nevjerovatno zahvalna na svemu što je uradila za nju, te da ne postoje riječi kojima bi to mogla dovoljno naglasiti.
"Susretala sam se sa puno skeptičnih ljudi i bilo ih je dosta koji nisu vjerovali da bih trebala uopšte da se bavim ovim poslom a kamoli da idem u Ameriku učiti o svemu ovome i nabaviti certifikat", rekla je Nejra.
U Americi je živjela na ranču i radila sa profesionalcima, te je svakodnevno učila o svim finesama i detaljima jahanja i održavanja konja. Obilazila je 26 konja i čistila njihove štale.
"Tu ima toliko detalja koje ljudi ne vide, za terapeutsko jahanje nije dovoljno samo staviti nekoga na konja i reći mu da jaše. To je mnogo više od toga. Ja sam kroz održavanje konja i štale učila o svemu, te sam mnogo puta onako blatnjava čula kritike i ljudi su me često pokušavali uputiti da se bavim nečim drugim", kaže Nejra.
Terapijsko jahanje oblikuje ličnost djece
Međutim, hrabra Sarajka nije posustala. Ponosna na svoj dotadašnji trud, nastavila je dalje.
"Terapijskim jahanjem se bave djeca sa posebnim potrebama, ali i tinejdžeri koji su u depresiji i koji imaju neki oblik traume", rekla je Nejra dodavši da djeca jedva čekaju ponovni termin za jahanje i da im ono mnogo pomaže u otvaranju prema svijetu i generalno ljudima.
"Djeca koja nam dolaze su vrlo često zatvorena ili imaju neki problem, a jahanje im pomaže da izgrade to jako potrebno samopouzdanje. A kako ga i ne bi razvili, pa oni upravljaju životinjom od 500 kilograma. Oni uče, ide im. A ja sam preponosna kad ih posmatram i pomažem im u svemu tome", s osmijehom na licu kaže Nejra.
Terapijsko jahanje je skup sport, a potražnja je velika.
"Mi se trudimo pronaći sponzore za ljude kojima je ovo potrebno a nisu u mogućnosti platiti. Nadamo se da će se uskoro izgraditi krov arene za jahanje pa ćemo tada moći djelovati tokom cijele godine", kaže.
Međutim, to se neće desiti uskoro. Naime, za izgradnju krova su potrebna finansijska sredstva koja nije tako lako nabaviti.
"Mislim da će to morati pričekati, postepeno gradimo i nadamo se da ćemo što prije biti u mogućnosti napraviti taj krov i raditi u toku cijele godine. Ovako radimo samo u sezoni uz pomoć volontera", kaže.
Volontera je, kako kaže, dovoljno ali se stalno mijenjaju. Na ranču na kojem je radila u Americi ih ima 500 dok ih je ovdje dosta manje.
"Ljudi kod nas ne žele raditi besplatno, dok u Americi dolaze jer to volontiranje smatraju vremenom za opuštanje. Dosta penzionera ali i mladih ljudi dolazi pomoći u čišćenju štala i opreme, ali i jer vole čist zrak", kaže Nejra.
Voljela bi da je više volontera u Sarajevu, te da se ljudi više interesuju za terapijsko jahanje.
"Kroz ovaj posao sam naučila dosta o bosanskim konjima, stvarno bi mi bilo drago da ljudi počnu drugačije gledati na cjelokupnu vrstu bosanskih konja. Njih je sve manje a jako su lijepi i kvalitetni", kaže.
Priču je zaključila izjavom da se u BiH vratila jer želi izgraditi bolju budućnost za konjičke klubove.
"Često me pitaju zašto sam se vratila ovdje i moram priznati da me nasmiju špekulacije i teorije o svemu tome. Interesantno je kako različito ljudi razmišljaju i nagađaju. Ali voljela bih naglasiti da sam došla nazad jer sam kroz svakodnevno posmatranje američkih rančeva mislila samo o tome koliko želim isto to napraviti i u Bosni. A ako ne uspijem, bar ću znati da sam probala i to je najbitnije", zaključila je Nejra.
Prepoznajete li koje sarajevsko naselje je na fotografiji snimljenoj davne 1954. godine?
