Brutalnost ovih imena može se vidjeti i u njegovom današnjem izgledu.
Mitsubishi je kupio otok 1890. godine kako bi napravio objekt za rudarstvo podmorskih rezervi uglja. Do 1916. godine izgrađeni su sivi stambeni objekti s balkonima koji imaju klaustrofobičan pogled na dvorište. U njih se do 1959. godine naselilo više od 5.000 rudara i njihove porodice koje su ovaj otok, veličine 12 fudbalskih terena, učinile najnaseljenijim područjem na Zemlji.
Hranu i vodu su nabavljali s kopna, ali po svemu ostalom ovaj grad je bio funkcionalan. Imali su škole, igrališta, kina, prodavnice, bolnicu pa čak i bordele. Nije bilo motora, automobila ni liftova. Strma betonska stubišta bila su jedini način da dođete do devetog sprata.
Tokom 1960-ih godina Japan je s uglja prešao na naftu kako bi zadovoljio svoje potrebe za gorivom. Zatvoreni su rudnici širom zemlje, a ni Gunkanjima nije pošteđena. U januaru 1974. godine Mitsubishi je održao ceremoniju zatvaranja rudarskog objekta u gimnaziji. U roku do dva mjeseca rudari su napustili otok i od tada je napušten.
Decenije tajfuna, vjetra, kiše i morske vode prouzrokovale su masivnu degradaciju monolitnim zgradama. Drvene daske su spale s balkona, a čelični okviri vise sa zidova.
Šoljica za čaj, tricikl i televizija iz 1960-ih godina podsjećaju da su ljudi ovdje nekada živjeli ljudi. Zvižduk vjetra jedini je zvuk koji se sada čuje na nekada najnaseljenijem mjestu na planeti.
