Osmijesima na licima sirijske djece u Beogradu ne mogu ništa ni kiša, ni rat

Suze ti naviru, ali pokušavaš se dovest u red. Pa nisi valjda došla plakati. Došla si pomoći. Hajde... Osmijeh! Pozitiva!! U tom trenutku prilazi mi momak iz Iraka. Pozdravljam ga trudeći se sakriti frustraciju cjelokupnom situacijom. "Yesterday a thief in the park stole everything I had... All the money I saved – it's gone." Minuta šutnje. Ne znam što bih mu rekla, a misli opet kreću paničariti u crnom tonu. "I don't know what to do now. I don't know where to go..." - izgovori pogubljeno i krene hodati u suprotnom smjeru. Stajala sam tamo ukopano, a riječi nisu izlazile. Htjela sam mu dati barem zagrljaj, ali kao da me netko zaledio. Uspaničena sirijska djevojka u tom trenu krene mlatarat autobusnom kartom pred mojim licem pokušavajući shvatiti ime destinacije na koju mora doći. Znala sam da sam ipak trebala nekad davno uložiti barem malo vremena u učenje ćirilice. Pa ni njoj ne mogu pomoći... Trebam se sabrati!

Žena iz Somalije uzaludno pokušava primiriti šestomjesečnu bebu koja neumorno plače dok joj kompletno mokra robica prijanja uz tijelo. Dajem joj znak da me pričeka na istom zidiću i trčim do Miksališta.

Mostarska 5. Mjesto gdje divni ljudi divnih namjera dolaze i iz dobrostojećih kofera još dobrostojećijih automobila izvlače majice, džempere, marame, igračke, kabanice i cipele... Volonteri iz raznoraznih zemalja trude se da sve bude nadohvat ruke, lijepo sortirano i uredno posloženo. Svi su iznimno ljubazni i nasmijani. Naprosto je milina obitavati u prostoru u kojem su apsolutno svi velikodušno i optimistično nastrojeni. Francuskinja svira gitaru i zabavlja klince. Englez pokušava pronaći ženski par cipela broj 41. Talijanka ispisuje znakove i pravi reda u kaosu odjeće. Srbin pomaže klinki obojati žirafu u bojanci. Gruzijac priprema kišobrane za pokisle ljude. Šveđanka izrađuje kabanice od vreći za smeće. Ma divota!

Spazim tigrastu toplu tutu koja bi izvrsno pasala mojoj novoj somalijskoj prijateljici koja me, nadam se, još uvijek čeka na mokrom zidiću. Ne mogu opisati kojom brzinom sam preskakala blatnjave pločnike kako bi opet stigla do parka. "Tamo su! Tamo su!" pomislim ushićeno... Žena me uzbuđeno promatra, dok joj ja prezentiram nove i suhe odjevne komade. Skidamo bebicu usred parka, a nove kapi neumorno nastavljaju s napadom. Koža tog djeteta kompletno je natopljena kišom. Prstići su smežurani... "O bože... Ne mogu ja ovo... Pa kako je do ovog došlo? Zbog čega se ovo dešava?" ... Opet misli pokušavaju izvršiti sabotažu. Vadim tigrastu opravicu na sveopće oduševljenje majke i šire obitelji. Turam joj ručice i nožice u toplu tkaninu, povlačim patent skroz do grla – a majka mi suznih očiju upućuje: "Thank you sister!" ... Uf. Knedla u grlu...