Pitali smo stručnjake: Kako razlikovati hiperaktivno od nestašnog djeteta
Međutim od izuzetne je važnosti razlikovati poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (ADHD) i aktivnu, pričljivu i znatiželjnu djecu, kao i onu koja u različitim situacijama i iz različitih razloga ne poštuju ili krše pravila te izbjeći neosnovano i netačno etiketiranje djece.
Hiperaktivno vs. nestašno dijete
"ADHD je poremećaj koji je uvjetovan biološki i obuhvata tri komponente: smanjen obim pažnje, hiperaktivnost i impulsivnost. Postojanje poteškoća sa pažnjom, hiperaktivnošću i impulsivnošću ne znače nužno i postojanje poremećaja. Ovakva ponašanja i poteškoće mogu se javiti i kod nekih drugih zdravstvenih stanja ali i usljed različitih situacija ili specifičnih perioda", kazala nam je psihologinja i psihoterapeutkinja Senka Čimpo.
Kod djece koja imaju hiperaktivni poremećaj postoje određena ponašanja i poteškoće još od dojenačke dobi ali oni dolaze do izražaja u dobi od šest godina, kada kulminiraju, a i period polaska u školu ih čini uočljivijim, kada se od djece zahtijevaju pažnja i koncentracija, poštivanje pravila, čekanje na red, promišljanje prije djelovanja i slično.
Kako pomoći roditeljima
Kod sumnje na hiperaktivni poremećaj nužno je provesti dijagnostičku procjenu i primijeniti odgovarajući tretman. I ukoliko se ne radi o poremećaju pažnje s hiperaktivnošću, usmjerenja i savjeti stručnjaka su također dobrodošli.
"Generalne smjernice za roditelje su poznavaje razvojnih karakteristika, razumijevanje i ispunjavanje potreba njihove djece, te uspostavljanje jasnih i čvrstih granica uz neizostavnu ljubav i toplinu. Tako je naprimjer važno da roditelji prepoznaju i uvaže potrebu djece da se kreću, budu radoznala, istražuju, ali i jasno komuniciraju pravila, očekivanja i posljedice, a sve u skladu sa uzrastom", objašnjava Čimpo.
Psihologinja objašnjava da dijete s poremećajem pažnje i hiperaktivnosti često ima poteškoće u socijalnim interakcijama, prkosi i krši pravila, što predstavlja kontinuirani izvor stresa i za roditelje.
"Roditelji nerijetko osjećaju nekompetentnost i bespomoćnost nakon pokušaja da na različite načine postupaju i rješavaju poteškoće. Dodatni izvor stresa je kontinuitet poteškoća sa kojima se djeca ali i svi iz njihove okoline svakodnevno susreću. Roditeljima od pomoći mogu biti saznanja o hiperaktivnom poremećaju i postavljanje realnih očekivanja, te prilagođavanje komunikacije i svakodnevnice, pozitivno potkrepljenje i pohvala za poželjna ponašanja kako bi se ona učvrstila, ignoriranje nepoželjnih oblika ponašanja ukoliko ona ni na koji način ne ugrožavaju dijete a kako bi se ona rjeđe javljala", rekla je Čimpo.
Osim toga od izuzetne je važnosti da roditelji budu usklađeni međusobno, ali i potraže pomoć iz okoline, te da obezbjede vrijeme za vlastiti odmor, interese i ostale životne uloge. U situacijama izrazitog ili hroničnog stresa koji ne mogu prevazići samostalno i uz podršku bližnjih, roditelji svakako mogu i trebaju potražiti stručnu pomoć.
"Smjernice za roditeljstvo su suštinski iste bez obzira da li dijete ima hiperaktivni poremećaj ili ne, a to su u osnovi razumijevanje razvojne dobi, potreba i mogućnosti djeteta, postavljanje jasnih granica uz realna očekivanja i uključivanje djeteta, uz toplinu i prihvatanje", kazala je psihologinja Senka Čimpo.
Osim stručnog tretmana, važno je sadržaje i komunikaciju prilagoditi, posebno u segmentu praćenja i usvajanja gradiva, te provjera znanja ali i ostalim poljima.
Vrlo djelotvornim su se pokazale fizičke aktivnosti, mogućnost da djeca s ovim poremećajem budu u pokretu i to u dogovoru usklade sa pravilima koja se pred njih postave, ali i da se kontinuiranim sportskim aktivnostima oslobađaju dijela stresa i zadovoljavaju svoju potrebu za aktivnošću i pokretom. Također se kroz različita istraživanja pokazalo korisnim djecu naučiti tehnikama relaksacije i meditacije.
Park Residence poprima završne obrise: Privedene kraju ključne građevinske faze
