Arslanagića most: Tužna sudbina jedinog našeg mosta s dva imena i dvije adrese
Prelijepi Arslanagića most na rijeci Trebišnjici podigao je Mehmed paša Sokolović, a u promet je pušten davne 1574. godine. U to vrijeme most je bio na strateškoj komunikaciji koja je povezivala centralnu Bosnu i Novi, današnji Herceg Novi, tada u sastavu Bosne u okviru Osmanskog carstva.
Preko mosta je kasnije išla skoro sva trgovina, a historijske knjige najviše pominju so. Kako je vrijeme prolazilo, mijenjale su se i okolnosti. Strateški značaj Arslanagića most djelomično gubi 1687. godine, kada Mlečani zauzimaju Novi, što inicira povlačenje domicilnog stanovništva prema Trebinju. Dalje smanjenje značaja mosta ima veze i s gradnjom puteva prema Dubrovniku i uspostavom saradnje s tim u to vrijeme izuzetno važnim gradom, kojim se komunikacija odvijala drugim pravcima.
Ime dobio po mostaru
Ako se pitate otkud ime Arslanagića most, odgovor leži u logici da se mostovi ne nazivaju samo po graditeljima i onima koji daju novac za gradnju, nego neki dobiju ime i po mostarima, ljudima koji čuvaju most i naplaćuju mostarinu, naknadu za prolazak mosta. Jedan od ugledniji ljudi iz Novog je bio i Arslan-aga koji je dobio zadatak da naplaćuje mostarinu. Arslan-aga doselio se u Hercegovinu i napravio kuću odmah pored mosta. Vremenom je tu niklo cijelo selo koje je nazvano Arslanagići, a brzo je i most dobio ime po svom mostaru.
"U našoj zemlji malo je mostova koji se ljepotom linija i maštovitošću oblika mogu s njim porediti. Višegradska ćuprija na Drini je mnogo veća i za ekonomsku historiju značajnija, čuveni most na Neretvi u Mostaru vidno je smjeliji u konstrukciji i kao duga vitak, ali je trebinjski skladniji, bogatiji oblicima, slikovitiji. U historiji našeg graditeljstva on ima vrlo ugledno mjesto i poseban značaj u balkanskoj arhitekturi XVI stoljeća", pisao je o Arslanagića mostu još prije pedeset godina Vojislav J. Đurić u beogradskoj Politici.
O mostu je napisano mnogo, velikom većinom kontroverznih teorija. Možete naći tumačenja da ga je gradio neko od učenika čuvenog Mimara Sinana, čak možda baš Hajrudin, graditelj mostarskog mosta. Ima i teorija koje kažu da današnji most nema nikakve veze s Mehmed-pašom Sokolovićem, da je most velikog vezira bio posve drugačiji, sa tri svoda, te da ga je nabujala Trebišnjica jednom prilikom odnijela. Po tim tumačenjima današnji most se dovodi u vezu sa zadužbinom Hajdrar-bega Kusturice, bogataša iz okoline Bileće.
Preživio Drugi svjetski rat, ali i kasnije potapanje
Kako god bilo, Drugi svjetski rat bio je težak period za divnu trebinjsku ćupriju, posebno 1944. godine, kada ga četnici pokušaše srušiti. Eksplozije uništava lijevo krilo mosta dužine osam metara. Taj dio nakon rata nadomješten je uskom betonskom trakom.
Druga teška i važna godina za Arslanagića most, bila je 1965. kada vlasti bivše države odlučuju na tom mjestu napraviti akumulaciono jezero Gorica, za potrebe hidrocentrale. Most je godinu dana bio potopljen, sve dok razum nije došao na svoje te donesena odluka da se lijepa građevina prenese na drugu lokaciju. Nakon pražnjenja jezera, dugog dva mjeseca, 1966. godine izvršena je potpuna demontaža mosta.
Most je rastavljen, kamen po kamen, i odložen na obližnje polje. Projekt rekonstrukcije mosta izradio je sarajevski Energoinvest, kameni blokovi obilježeni brojevima, a kasnije i transportovani čamcima. Legenda kaže da je tada bilo ponuda iz inozemstva za kupovinu mosta, od kojih je najkonkretnija došla iz Kanade. Tek 1970. godine počelo je premještanje kamenih ostataka i nakon dvije godine slaganja most je ponovo otvoren, ovaj put nekoliko kilometara niže, u trebinjskom naselju Gradina. Selo Arslanagića most, mjesto koje je nastalo oko kuće Arslan-age, prvog mostara, svojim većim dijelom je potopljeno.
Novo ime kao obilježje posljednjeg rata i vremena koje je došlo poslije
Novi tužni epilog vezan za Arslanagića most desio se 1993. godine, u vremenu kad je ovaj prostor ponovo preživljavao ratne strahote. Odlukom tadašnjeg gradonačelnika Trebinja Božidara Vučurevića, most mijenja ime u Perovića most, navodno, tvrdeći da su Arslanagići postali od porodice Perovića. Također je promijenjeno i ime sela u Perovića most. Arslanagića most, tako osim druge adrese, dobiva i svoje drugo, dnevno političko ime. I o drugom imenu ima raznih tumačenje, od onih da je promjenom imena most pokršten, do tih da ga je lokalna vlast tako "mudro" sačuvala od rušilačkih nagona u ludim vremenima.
Danas, nakon toliko godina, most i dalje ima dva imena. Jedno po kojem ga svi znaju i drugo koje mu je politka nadjenula. Ime ne djeluje prirodno, kao ni njegova nova, već četrdeset i sedam godina aktuelna adresa. Kad znate historiju i cijelu priču o mostu, kad pogledate stare fotografije, ne možete se oteti dojmu da i sam most na drugoj adresi ne djeluje prirodno, niti sraslo s okolinom kao na svojoj prvotnoj lokaciji.
Kad danas šetate Arslanagića mostom, morate pomisliti na Andrića i njegova djela o mostovima, citate koje pamtite i onda ih sami krenete prenositi u stvarnost ovog prekrasnog zdanja na Trebišnjici, mosta duge i tužne sudbine. Arslanagića most, jedini za koji znamo kod nas da je premještan s jednog mjesta na drugo, ne može da vas ne podsjeti na tužnu sudbinu naroda istočne Hercegovine i njihov odlazak dalje od svog rodnog praga posljednje dvije ili tri decenije.
