Banjalučanka koja je osvojila Mont Blanc: Za Dijanu Vrhovac nebo je granica
Nijedan uspon nije lak, tako nije ni ovaj bio, priča nam Dijana.
"Ekspedicija je trajala deset dana, s tim da je bila mješovitog tipa, učestvovalo je pet članova Planinarsko-alpinističkog kluba Summit iz Banje Luke, dvoje članova iz Srbije i jedan član iz Ljubljane. Prvo smo se uputili na najviši vrh Italije Gran Paradiso, tu smo odradili aklimatizaciju na 4.080 metara nadmorske visine, tu smo očekivali prohladno vrijeme, a zapravo su nas dočekali oluja i mećava, i pošto se nismo adekvatno obukli poprilično smo se smrzli, nakon toga smo se tri dana odleđivali malo na moru i punili baterije jer smo znali šta nas čeka na Mont Blancu", kaže Dijana.
Uslijedio je Chamonix, kao polazna tačka, išlo se prvo žičarom, pa vozom do starta, a onda uspon do prvog doma Tete Rousse, gdje su se s prepunim rancima i opremom teškom nekoliko desetina kilograma penjali četiri sata. Tu im je rečeno da moraju sačekati dan-dva da se smiri vjetar koji je u pojedinim momentima puhao i 70 km/h.
"Tog dana su nas dočekale i loše vijesti, jedan momak je pao sa stijene i poginuo. Ali mi smo ujutru rano krenuli do drugog doma koji je na hiljadu metara više od prvog, tu se konstantno penjete uz stijene, tu je taj momak i poginuo, prošli smo pored tog mjesta i prizor je, vjerujte mi, bio jeziv. Inače, te uspone uz stijene svako penje sam, a poslije se povezujemo, tu uglavnom nije bilo ni sajli, ni klinova i tu vas može života koštati i mala nepažnja, mali pad", objašnjava Dijana.
Poslije nekoliko sati uspona stigli su do drugog planinarskog doma Gouter, gdje su malo odmorili, vremenska prognoza nije bila sjajna, ali je nekoliko okupljenih vodiča iz raznih krajeva svijeta odlučilo da povedu svoje ekspedicije ka vrhu i tada su se povezali tzv. navezama, bilo ih je po četvero u navezi, a vodič im je dao osnovne instrukcije kako da se ponašaju na onim opasnim, uskim grebenima gdje su sa obje strane provalije, ukoliko neko zapne na jednu stranu, kompletna ekipa mora da se baci na suprotnu stranu radi balansa kako ne bi došlo do kobnog ishoda.
Na Mont Blancu za devet sati penjanja
"Na svu sreću nismo imali tih situacija, ali smo nakon nekoliko imali prve poteškoće zbog konstantnog, iscrpljujućeg hoda, jedna djevojka je osjetila simptome mučnine i smrzavanja, nastavak uspona je zaista bio upitan i da je nismo ugrijali i oporavili morali bismo se svi skupa vratiti, a to bi bio veliki poraz za sve nas“, nastavlja Dijana.
Uprkos svemu, nastavili su i nakon devet sati uspona stigli do vrha. Tamo ih je zatekla potpuna magla, jedva su prepoznali da je to vrh Mont Blanc, jer ničim nije bio obilježen.
"Taj osjećaj i taj prizor kad se magla raziđe je stvarno nevjerovatan, poslije devet sati ekstremnih napora uslijedilo je nezaobilazno fotografisanje, a potom silazak koji također nije nimalo lak jer ste već potpuno isrpljeni, tijelo vas izdaje, teško dišete zbog visine, sve to skupa uzima danak", kaže Dijana.
Poslije pet sati spuštanja došli su nazad do drugog doma i tu je za Dijanu nastupilo veliko razočaranje.
"Tu je uvijek borba za krevet i to nije najveći problem, problem je što oni bezobrazno mnogo zarađuju na toj planinarskoj muci, rekli su da imaju samo dva kreveta i dva dušeka na podu, a nas je bilo osam. Rekli smo da ćemo dijeliti krevete, ali su onda zahtijevali da platimo punu cijenu kreveta, a puna cijena je da svaki član plati po 85 eura. Nekako smo se ugurali u taj sobičak i prenoćili, ali kada smo ih pitali zbog čega ljudi moraju platiti punu cijenu ako dijele krevet, odgovorili su nam da možemo ili platiti punu cijenu ili da nas spuste mrtve dole u kovčegu jer su svjesni da bi neko poslije 15 sati hoda zapeo i da ne može hodati još četiri sata, nego da jednostavno mora tu prenoćiti. Nikad nisam vidjela i doživjela takav odnos prema planinarima, takvu neljubaznost i drskost. Na tim visinama se pije mnogo vode, možete misliti kad litar i po vode naplaćuju 7 eura, a vama dnevno treba bar 5 litara i koliko planinara prodefiluje kroz taj dom", ističe Dijana.
Naredni cilj Kilimanjaro
Ovo nije jedini Dijanin poduhvat jer je prošle godine osvojila i Elbrus koji je zapravo najviši vrh Evrope s visinom od 5.642 metra, odnosno skoro 1.000 metara viši od Mont Blanca.
"Na Elbrus sam se mnogo teže popela nego na Mont Blanc i tu sam imala velike krize, ali sam nekako uspjela sve prevazići i doći do vrha. Naravno, ništa nije došlo preko noći. Prije ovih velikih vrhova popela sam se na gotovo sve značajnije vrhove u bivšoj Jugoslaviji, kao i u Evropi, tu su najviši vrh Balkana Musala, u Njemačkoj Alpspitze i Zugspitze, u Italiji sve vrhove na Dolomitima, tako da sam s Evropom završila", ponosna je Dijana.
Njen sljedeći san je 5.895 metara visok Kilimanjaro, dok o "vrhu svijeta" još ne razmišlja.
"Znate kako, ovo nije jeftin sport, ja se uglavnom sama snalazim, tražim sponzore, nešto od opreme i posudim, to je vrlo teško, voljela bih se popeti na Kilimanjaro, ali samo ako osvojim sedmicu na lotu, to je zaista skupa investicija, treba zaista mnogo novca pored volje, želje i fizičke spreme. O Mont Everestu, za sada, ne razmišljam, za to vam treba blizu 120.000 maraka, a to je baš mnogo novca", kroz smijeh dodaje Dijana.
Dijana kaže da za planinarenje nema uobičajenog treninga, za nju je to stvar individualnog pristupa, a fizičku spremu održava odbojkom i pješačenjem. O ishrani vodi računa, ali nije ni na kakvom rigoroznom režimu. Naglašava da ju je planinarstvom "zarazio" alpinista i globtroter Duško Blažić koji je u njoj prepoznao potencijal.
"U suštini, sve je u glavi, psiha je vrlo bitna, ako nešto želiš, voliš i uživaš u tome, onda tome i stremiš", otkrila nam je ova neustrašiva Banjalučanka recept svog uspjeha, ali i naglasila da ne priznaje podjele na muške i ženske penjače. Na kraju je priznala da joj pomalo nedostaje novinarstvo, jer sadašnji kancelarijski posao nije baš u skladu s njenim nemirnim, avanturističkim duhom.
Istražili smo: Koliko košta održavanje Octavije 2.0 TDI i 1.5 TSI do 100.000 kilometara?
