BBC u selu Lukomir: Bezvremenski pejzaž i pastir s ružičastim kišobranom koji brižno čuva svoje stado
Tracy se sjeća da je i nekada ranije prelazila preko istog mosta, s kojeg se divila pogledu, ali nije shvatila njegov značaj. Riječ je o Mostu Suade Dilberović i Olge Sučić gdje su snajperisti 6. aprila 1992. godine ubili dvije mlade žene. Multietnički sukobi su, prema pisanju Barnnet, eskalirali u rat kada su Srbi počeli opsadu Sarajeva i ubijanje Bošnjaka i Hrvata, dok su pokušavali izgraditi nešto što se zove Republika Srpska.
"To je bio samo još jedan znak u slikovitom gradu s ugraviranim crnim uspomenama. Ovaj dan je bio samo početak mog putovanja s čovjekom, na kojeg je kao i na većinu Bosanaca, rat i nakon dva desetljeća od kraja, ostavio posljedice. Mustafa, moj vodič, imao je 17 godina kada je počeo rat u Bosni, ali je i dalje branio svoje sarajevsko naselje kada su srpske snage počele granatirati njegovu zgradu. Bošnjački ili bosanski muslimani, borili su se uz katoličke Hrvata i pravoslavne Srbe u Sarajevu protiv srpskih nacionalista koji su željeli preuzeti teritorij zbog stvaranja 'Velike Srbije'", piše Tracy.
Mustafu opisuje kao čovjeka s plavim očima, kratko podšišane kose i balkanskog izgleda. Piše da je studirao stomatologiju nakon rata, ali je cijena školarine bila previsoka, pa je odustao. Umjesto toga je postao turistički vodič koji čini sve da svoje priče o ratu i mjestima mira podijeli sa strancima.
Dramatični pejzaži u kombinaciji s historijom čine Lukomir popularnom destinacijom
"Krenuli smo 111 kilometara jugoistočno od Sarajeva na visoravan u selo Lukomir, najviše i najudaljenije selo u Bosni i u mali prozor u prošlost zemlje. Evo, seljaci ovdje i dalje nose tradicionalnu ručno pletenu odjeću i stoljećima nastoje očuvati svoja stada. Selo je samo jedno od dva u tim visoravnima koja su preživjela napade srpskih snaga, koji su uništili tada 13 takvih sela u regiji, a Lukomir znači 'luka mira'. Rat je i dalje centralna tema za posjetitelje i lokalno stanovništvo. Iako mnogi na BiH i ovo selo gledaju sa strepnjom, njegovi dramatični pejzaži u kombinaciji s historijom, čine ga sve popularnijom destinacijom", dodaje novinarka BBC-a.
Mustafa je jedan od saradnika Green Visionsa, inovativne zajednice ekoturizma, Tracy navodi da svoj posao radi dosta uspješno i sigurno.
"Ubrzo nakon izlaska iz Sarajeva, Mustafa i ja smo ušli u borove i gustu šumu s divljim cvijećem. Prošli smo kroz Babin Do, olimpijsko skijalište gdje su Ujedinjene nacije (UN) imale jednu od svojih baza u toku rata. Godine 1984., Mustafa mi je rekao, ovo područje je bilo obasjano - planine u blizini Sarajeva su bile mjesto održavanja XIV Zimskih olimpijskih igara. Mustafa mi je spomenuo i planinu Treskavicu, njegovo omiljeno mjesto za planinarenje prije rata. Pričao mi je o svom pješačenju jednog zimskog dana kako bi išao igrati fudbal na klizavoj smrznutoj površini jednog od mnogih kristalnih planinskih jezera u BiH. Njegova organizacija Green Visions radi s lokalnim planinarskim klubovima i entuzijastima pokušavaju pružiti domenu i zagarantiranu avanturu", nastavlja svoju priču Tracy.
... Nakon što smo završili naš put ka Bjelašnici, pejzaž je postao bezvremenski. Vidjela sam pastira s ružičastim kišobranom kako brižno čuva svoje stado. Zeleni pašnjaci su ograđeni starim kamenim ogradama. Zaustavili smo se na vrhu kako bismo pogledali preko doline na masivne obronke Bjelašnice. Trinaest sela je preko masiva spaljeno tokom rata, rekao mi je Mustafa; Lukomir i Čehovići, koji se nalaze iza njega, jedini su preživjeli. Njihova udaljenost je imala svoj značaj jer je Armije BiH bila u stanju zaustaviti srpski destruktivni marš koji je imao namjeru doći u Lukomir.
Rahima i Vejsil kao pravi bosanski domaćini
Blagi miris životinjskog izmeta pomiješan s drvećem probija hladan zrak, malene kamene i drvene kuće "zagrlile su" zemlju kao da se čuvaju od vjetra, izvijajući svoje "čudne krovove" ka nebu. Većina ih je bila prekrivena zahrđalim limovima...
Tracy navodi kako joj je Mustafa predložio da upozna lokalnog starješinu te dodaje kako su mlađe generacije otišle u druge gradove tražiti posao i moderniji način života, a manje od 20 ljudi ima stalno mjesto prebivališta u Lukomiru.
"Dočekala nas je starica Rahima, izboranog lica sa šalom na glavi i pozvala nas u svoj mali dom s osmijehom. Nosila je crne vunene čarape, tradicionalni dio nošnje ovog kraja. Njen suprug Vejsil, prišao nas je pozdraviti. On je nosio crnu beretku i narandžasto-zelene pletene čarape, a njegov kožuh na zidu odavao je 'tajnu' da je bio pastir u prošlosti. Rahima i Vejsil donijeli su nam kafu i počeli su priču o svojoj djeci, ali i velikom snijegu koji je u potpunosti zameo selo prije dvije godine. Nekada zime provode i s djecom u Sarajevu, ali većinu svog života su proveli u Lukomiru gdje se prije svake zime moraju osigurati hranom. Rekli su da su ratne godine teške, ali da su se sada u potpunosti navikli na sadržaj i blagi ritam seoskog života", nastavlja Tracy.
...Ubrzo je došlo vrijeme za molitvu i Vejsil se izvinio i otišao pripremiti za namaz. Rahima nam je u međuvremenu donijela da jedemo džigericu i domaći feta sir, a hrane je bilo i za put. Nakon toga smo se popeli do mjesta gdje se nalazi stećci - nadgrobni spomenici starog bosanskog kraljevstva koji su ove godine uvršteni pod zaštitu UNESCO-ve Svjetske baštine, a datiraju od srednjeg vijeka.
U daljini su se mogli čuti zvukovi zvona stada i pokoja pjesma pastira. Magla se polako počela sklanjati i mogli smo vidjeti zelenu planinu s druge strane ponora na kojem je ovo selo smješteno i činilo se kao da smo stigli na kraj svijeta...
"Ponekad kada se planinari penju, ja ću dođem ovdje i posmatram njih i zelenilo i sve sa zadovoljstvom. Ovo je moje mjesto mira“, rekao mi je Mustafa dok smo posmatrali Lukomir s uzvišenja, završava svoju priču novinarka BBC-a.
Sezona je virusa: Donosimo nekoliko savjeta za one koji "nemaju vremena" biti bolesni
