Ovaj put, nakon Banje Luke i sjajnog putovanja kanjonom Vrbasa, momci su krenuli u potpuno suprotnom smjeru. Dok je u Sarajevu magla prekrivala pločnike, a temperatura tek prešla peti podiok iznad nule, biciklisti u ciklama dresovima se otiskuju u avanturu dugu oko 120 kilometara, na put do Mostara.
Ovo im nije prvi put da putuju južno, na biciklima, cijelom tom dionicom. Predvođeni državnim prvakom u vožnji na hronometar Emirom Hulusićem, vozit će klasičnom dionicom ceste M-17, onom kojom se vi obično vozite prema moru. Upravo ta dionica, ma koliko ljudima bila zanimljiva i lijepa u proputovanju (budimo iskreni, niko ne ide tom cestom radi same ceste i okruženja), je nešto potpuno drugo kada se njome otisnete na biciklu. Potpuno drugi osjećaj, drugi doživljaj i uspomena za života.
Ali, prvo valja imati kondiciju i poznavati taktiku pa ne klonuti duhom prije nego prevalite 30 kilometara do Tarčina. Uobičajeno monoton dio putovanja, posebno zbog izbjegavanja brze ceste na izlazu iz Sarajeva i prilično hladnog jutra duž cijele kotline. Uslijedit će uspon do prevoja Ivan i osvježenje na izvoru mineralne vode odmah lijevo prije tunela. A koga zanima brdski biciklizam, nešto ranije, u Donjoj Raštelici, postoji skretanje desno koje će vas dovesti tačno do Ivan Sedla. A ako baš hoćete avanturu, odatle možete posjetiti i vrh Lisin. Ali, to je već druga priča i druga vrsta biciklizma.
Po izlazu iz tunela slijedi nagrada za sav taj uspon i spust do Bradine. Tu se ne staje jer po pravilu se u cestovnom biciklizmu pokloni tipa spusta uzimaju objeručke i nema odmora dok se ne stigne do ravnog dijela puta. A ta ravnica će ipak morati sačekati jer još veća nagrada od pomenutog spusta je onaj niz Bradinu, nakon drugog tunela. Ondje gdje kamioni moraju voziti u drugom stepenu prijenosa, biciklisti voze u... recimo mnogo većem. Poštujući saobraćajna pravila, i bez bespotrebnog rizika, bicikl ipak može razviti mnogo veću brzinu na ovom dijelu ceste i to je apsolutno uživanje. Momci koji su redom nasmiješeni stigli u Podorašac nadomak Konjica napomenuli su da je ipak za sigurno spuštanje i poseban užitak potrebno imati više iskustva, te da svi koji to žele pokušati obavezno koriste kacige i ispravna bicikla. "Sigurnost prije svega!", istakli su u glas.
Nastavak vožnje donosi vrlo zaslužen odmor u gradu koji je bukvalno procvjetao posljednjih godina i koji je obavezna stanica na putovanju magistralom broj 17. Konjic je, kažu, jedno od najstarijih naseljenih mjesta u BiH, čiji korijeni sežu čak 4.000 godina unatrag. Svoje postojeće obrise dobio je krajem 14. stoljeća, a tokom silnih ratova koji su poharali naše krajeve pretrpio je znatna oštećenja. Neka od njih su još uvijek vidljiva, ali je mnogo bitnije da je grad napokon procvao i sve manje služi kao stanica na proputovanju nego i destinacija u kojoj se štošta može vidjeti i doživjeti. Potpuno renovirana Stara ćuprija je nezaobilazna lokacija, a tu je i partizansko groblje te ARK Underground, bivši Titov bunker koji je sada fundus umjetničkih djela iz cijelog svijeta. A ko preferira prirodu, ne možete odabrati bolju polaznu tačku – samo na par desetina kilometara je kanjon Neretve, planina Prenj, prelijepa dolina Tisovica, rijeka Ljuta, napuštena brana na Idbaru, a Jablaničko jezero je tu, pred nosom. A ako pak volite ribariti, centar grada nudi poseban revir na Neretvi uz obaveznu catch & release polisu.
Ipak, koliko god bilo lijepo tu, na 50 km od Sarajeva, biciklistima valja krenuti dalje. Slijedi krivudava vožnja i mnoštvo tunela od Konjica do Jablanice, uz samo Jablaničko jezero. Vrlo je zanimljivo, a vezano za ovu dionicu, ono što nikada ne možete vidjeti iz automobila ili autobusa, a to su male uvale ispod svakog vijadukta, pa čak i željeznički mostovi za koje nikad niste ni znali da postoje. A u Ostrošcu, zašto ne, pređite i preko metalnog mosta sa samo jednom saobraćajnom trakom koja vodi prema Buturović Polju. Pogled s njega na Jablaničko jezero pamtićete dugo vremena.
Nedjeljno biciklističko putovanje Giro ekipe ipak ne ide tamo nego dalje prema Jablanici. Tuneli su definitivno najveća kompliacija na svakom putovanju cestom, a biciklisti su u njima posebno ugroženi. Zato, apel biciklistima da koriste svjetloodbojne elemente ili svjetla, a vozačima da obrate pažnju da desni dio kolnika i da nikad, ama baš nikad, ne pretiču bicikliste u tunelima, baš kao što to ne bi radili i kada se radi o automobilima.
Sa većinom tunela iza cijele ekipe, slijedi još jedan spust, ovaj put u Jablanicu. Grad najpoznatiji po Bitci za ranjenike ima lošu reputaciju među putnicima jer ne nudi mnogo, osim ljubiteljima jagnjetine. Ipak, stanite jednom prilikom i prošetajte do starog ćire, i spustite se pješačkom stazom skroz do Neretve i pogledajte srušeni most izbliza. To je još jedno iskustvo kojeg ćete se sigurno sjećati. A ako imate vremena, odvedite mlađe generacije i do muzeja koji je dio cijelog kompleksa.
Mali uspon ne predstavlja veliki problem biciklistima i za čas su već na vrhu, uzbuđeni, jer slijedi najljepši dio puta , kanjon Neretve. Na vrhu ih je čekala i ekipa iz BK Mostar, te je sada već skoro deset biciklista krenulo u avanturu između dvije strme klisure. Ono što je najveće iznenađenje je u kakvom miru putujete kanjonom kada ste na biciklu – potpuno drugačije iskustvo nego kada istim tim putem putujete automobilom. Skoro uvijek će se tu naći neko kome se žuri toliko da će riskirati i svoj i tuđi život pretičući i gdje smije i gdje ne smije, ali, apsurdno, kada je na cesti kolona biciklista u punoj opremi, i vozači su oprezniji. A sami biciklisti, sudeći po načinu vožnje i naknadnom objašnjenju, su toliko uronjeni u taj prirodni smiraj da za auta i ne mare, osim u smislu da se drže propisa. Samo jedno stajanje, koje je toliko rijetko kada se ide do Jadrana i nazad, nudi i opipljivo objašnjenje: kanjon Neretve je tako lijep i umirujući da ga jedino i možete potpuno iskusiti na dva točka. Pa i na motoru manje-više, ali na biciklu – apsolutno. To je jedno iskustvo koje se vrlo teško da opisati riječima i možda je naprikladniji opis da se tu radi o slobodi koju pruža vaš bicikl, vaša snaga, vaša volja, dobar duh, vjetar, sunce, voda i sve ono što dolazi od prirode.
Koliko god bio lijep, i kanjon ima svoj kraj i pred momcima je sada desetak kilometara pomalo dosadne (a šta nakon kanjona ne bi bilo dosadno?) vožnje do Mostara. Kratki odmor i mandarine pomažu da se povrati snaga, te se bez velike muke stiže do ulaza u grad u kojem turistička sezona izgleda traje sve duže i duže. Svi smo se uvjerili u to kada smo uz obavezan krug po cijelom gradu svratili, obavezno, do Starog mosta. Bio je krcat posjetiocima, ali ne toliko da ne napravimo zajedničku fotografiju. Nekako su se i biciklisti i njiovi bajkovi izvukli iz te gungule i prošli kroz grad koji potpuno živi po mediteranskom štihu. Dok u Sarajevu temperature jedva dosegnu 15 stepeni, u gradu na neretvi je još uvijek sjajnih dvadeset i kusur, ljudi šetaju, sjede u ljetnim baštama i guštaju. Čovjek bi poželio ostati, a kako i ne bi? Cijeli Mostar je jedna divna priča, jedan dragulj na razmeđu Mediterana i Balkana, bez obzira na brojne pokušaje da se ta Una Storia Importante, kako kaže Eros, pokvari. Ne može se Mostar pokvariti, on može biti samo bolji i ljepši. On je grad u kojem se svi osjećaju kao kod kuće. A u toj divnoj priči od Mostara grada pridodata je još jedna, stigla nakon mukotrpne ali prelijepe vožnje od 120 km, na biciklima, skroz od Sarajeva do Mostara.
Giro ekipa je, naime, nakon prošlosedmične posjete Banjoj Luci, ovaj vikend odlučila upravo Mostaru i njihovom Sveučilištu pokloniti jedan moderni, natkriveni biciklistički parking. Njegovu izradu finansirala je kompanija Lactalis BH, koja je umornim biciklistima na cilju obezbijedila i osvježenje u vidu Dukat Fit napitka sa dodatkom proteina, idealnog za okrijepljenje nakon sportskih napora. Time se nastavljaju društveno-odgovorne aktivnosti ove kompanije, a već za naredni vikend, uz još jedno proputovanje kroz BiH na biciklima, iz Lactalisa BH najavljuju i novi poklon, novi biciklistički parking za još jedan bh. grad.
I to nije sve - Giro ekipa je na ceremoniji otvaranja parkinga jednom od mostarskih domaćina, prvaku BiH u vožnji na hronometar u kategoriji Masters Zoranu Tadiću uručila prigodan poklon, plaketu za njegov doprinos biciklizmu, a povodom najavljenog odlaska iz aktivnog bavljenja ovim sportom. Nadajmo se da to ipak neće biti konačni odlazak, jer kako su rekle njegove kolege, uz tog čovjeka je čast i užitak voziti. Poželimo mu da, iako on odlazi iz biciklizma, da biciklizam nikad ne napusti njegov veseo i druželjubivi duh.
Marija Šerifović napala takmičara Zvezda Granda: Ubila bih se da moj sin ode to raditi
