Bosanka s adresom na Madagaskaru: Praznovjerje upravlja životom ljudi na otoku

"Bilo je puno gore nego što sam zamišljala. Prošla sam kroz nekoliko faza adaptacije, prvenstveno fizičke, pa kulturološke, čak i logističke, a da ne spominjem psihičku. Blizu dva mjeseca mi je trebalo da počnem normalno funkcionisati na nadmorskoj visini od 1.350 metara i izuzetno suhom zraku u sezoni kada smo stigli, udišući silnu prašinu i boreći se sa stomačnim tegobama zbog vode i hrane", pojašnjava.

Kaže da su duže od dva mjeseca čekali na stvari koje se transportuju brodom, a tada nije dobro govorila francuski, kao ni malgaški, pa se teško sporazumijevala.

"Proces psihičke adaptacije kod mene još uvijek nije prestao. Ne možete se nikako prestati čuditi u kakvoj neimaštini žive ljudi, kakav je to haos na cestama, kako ljudi bosi guraju ogroman teret na drvenim prikolicama", istakla je.

Život na Madagaskaru neuporediv s evropskim

Najviše je oduševila priroda u ovoj zemlji, pa naglašava da se često osjeća kao da uživo prolazi kroz enciklopediju prirode.

"To ne čudi kad saznate da ovdje 90 posto vrsta biljaka i životinja spada u endemske i ne postoji nigdje drugo osim na Madagaskaru. Najveće razočarenje ili možda bolje reći ogorčenje sam doživjela kada sam vidjela koliko su katastrofalne ceste i koliko je komplikovano putovati unutar zemlje. No, sada kada mi više ne smetaju zeleni gekoni, gušteri s Madagaskara, koji slobodno šetaju po zidovima unutar moje kuće, i kada moja djeca više znaju o kameleonima i lemurima nego o mačkama i psima, mislim da sam se konačno adaptirala", ističe.

Ramajana kaže da je život u bilo kojoj evropskoj zemlji totalno neuporediv sa životom na Madagaskaru.

"Ovo je jedan potpuno drugi svijet, koji je jedino uporediv s drugim zemljama Trećeg svijeta. Kontrasti su veoma izraženi, postoji veoma malo ultra bogatih ljudi, a ostatak je ekstremno siromašno stanovništvo i skoro nikakve sredine tu nema. Za razliku od drugih zemalja, na Madagaskaru slamovi nisu odvojeni od bogatih četvrti, ovdje je sve pomiješano. Čim izađete iz kuće, odmah ste u središtu siromaštva i bijede", navodi.

Ono što je u Evropi nezamislivo, na Madagaskaru je potpuno normalno. Naprimjer činjenica da skoro svako ko je u ekspatrijaciji na Madagaskaru, ako želi, može imati kućnu pomoćnicu, dadilju i vozača puno radno vrijeme.

"Dovoljno je da odete pred neku internacionalnu školu i vidjet ćete puno dadilja u uniformama i vozače koji čekaju djecu umjesto roditelja. To je sasvim normalno ovdje, pošto je radna snaga veoma jeftina. Prosječna plata većinskog siromašnog lokalnog stanovništva iznosi oko 100 KM, a stranci obično plaćaju duplo i trostruko više, pa je bolje biti dadilja nego učiteljica u školi", kazala je.

Također, kuće su konstruisane tako da imaju predviđene posebne prostorije za osoblje koje može tu spavati. U hotelima ćete naći besplatne prostorije za vozače i dadilje, koji često putuju s vama. Apsolutno sve je prilagođeno takvom načinu života koji se ovdje smatra sasvim normalnim.

Tradicija upravlja životom na Madagaskaru

Ljudi s Madagaskara ne vole reći da su Afrikanci, iako to geografski jesu. Ramajana tvrdi da Malgaši zemlju doživljavaju toliko posebnom da smatraju da je Madagaskar zaseban kontinent i da ne pripada ni Africi ni Aziji.

Nastavlja da su prvi doseljenici na Madagaskar došli su iz Indonezije, stoga ljudi u centralnim dijelovima zemlje veoma podsjećaju na Indonežane, dok u obalnom području možete vidjeti veći utjecaj Istočne Afrike.

"Madagaskar je zemlja s mnogo običaja, a možete čuti i naziv 'ostrvo predaka'. Ono što je karakteristično za njihovu kulturu je da mrtvi preci kontrolišu živote ljudi. Riža se uzgaja na isti način na koji su je uzgajali njihovi preci, brodovi i čamci se prave po istim metodama predaka, jer Malgaši ne žele prihvatiti bilo kakva unapređenja i ništa što nisu koristili njihovi preci, iako bi im to umnogome moglo olakšati život", dodaje.

Kaže da se na Madagaskaru susrećete s riječju "fady", što u prijevodu znači "tabu", odnosno neka vrsta praznovjerja.

"Vjeruje se da te tabue provode preci u vidu nadnaravnih moći te ih zbog toga apsolutno i bez izuzetka moraju poštivati i domaće stanovništvo i stranci. Najčešći primjeri su zabrana nošenje obuće na određenim mjestima, zabrana obilaska nekog mjesta utorkom ili četvrtkom, zabrana nošenja crvene odjeće, zabrana donošenja svinjetine recimo na neke plaže ili jezera i još mnogo mnogo drugih primjera", pojašnjava.

Dodaje da vezu Malgaša s mrtvim precima posebno pokazuje i tradicija koja se zove "famadihana" ili u prijevodu "prevrtanje kostiju".

"To je ceremonija slavljenja predaka, koja podrazumijeva otvaranje grobnice članova porodice svakih sedam godina, kako bi se zamijenio prekrivač u koji je umotano tijelo. Između jula i septembra oko regije glavnog grada možete čuti muziku i vidjeti slavlje koje se priređuje ovim povodom. Baš je ovo jedan od razloga zbog kojih na Madagaskaru još uvijek postoji kuga, od koje svake godine umire veliki broj ljudi. Međutim, tradicija je ljudima mnogo važnija i ne mogu je se odreći čak ni po cijenu života", kazala je.

Stanovništvo najviše konzumira rižu

Na pitanje koja je kuhinja ukusnija, ona na Madagaskaru ili bosanska, naša sagovornica kaže da je po tom pitanju subjektivna i da je naša kuhinja ukusnija.

"Ako bih njihovu kuhinju trebala opisati u tri riječi, onda bi to bilo: riža, riža i samo riža. To je glavno i osnovno jelo na Madagaskaru i to bukvalno, riža je uvijek glavno jelo, a sve ostalo je prilog. Lokalno stanovništvo rižu jede tri puta na dan, za doručak, ručak i večeru, svaki dan i tako čitav život. Oni kažu da se ne osjećaju dobro ako propuste rižu za jedan obrok, jer riža je jeftina, a daje im energiju koja im je potrebna za obavljanje teških fizičkih poslova", dodaje.

"'Ravitoto' izgleda kao špinat, međutim, nije riječ o špinatu, nego o listovima kasave skuhanim sa svinjetinom u kokosovom mlijeku. Naravno, kao i sve drugo, servira se uz ogromnu porciju riže. Od brze hrane se prave uštipci punjeni bananama, samosa punjena sirom, povrćem ili mesom, fritirani slatki krompir ili čips od banane", kazala je.

Ramajana dodaje da od hrane na Madagaskaru najviše voli njihovo tropsko voće kao što su mangostin, papaja, mango, ananas, guava, hljebovac, japanska jabuka, ali i više od 50 vrsta banana, neobično baobab voće i graviola od koje se pravi njen omiljeni sok.

Malgaši nisu čuli za BiH Ramajana naglašava da su ljudi na Madagaskaru izuzetno tihi, ljubazni, povučeni, nisu uopšte komunikativni, što je sušta suprotnost našoj kulturi. Većina lokalnog stanovništva iz nižih klasa se pred strancima ili lokalnim bogatašima ponaša pokorno, odnosno ponizno, što je karakteristika koja je ostala duboko ukorijenjena još iz doba kolonijalizma.

"Izbjegavaju vas gledati u oči ili vas uopće pitati nešto, bijelcima se uvijek odgovara sa 'da, gospođo' ili 'da, gospodine' i nikada ih nećete čuti da povise ton, uvrijede vas ili slično. Također, svojstveno malgaškoj kulturi je to da izbjegavaju direktno reći 'ne', kao znak ljubaznosti i poštovanja. Formalno riječ 'ne' postoji u njihovom jeziku, ali se rijetko koristi, jer Malgaši uvijek pokušavaju na negativno pitanje odgovoriti afirmativno", kazala je.

Dakle, svi bijelci su za njih jednostavno "vazaha", u prijevodu "stranci", bez obzira na to odakle dolaze.

Ramajana kaže da nju na Madagaskaru, također, doživljavaju kao jednog "vazaha".

"Za BiH, pa čak ni Jugoslaviju, nikada nisu čuli, osim naravno onog malog broja dobrostojećih koji su putovali po Evropi. Imam prijatelja među autohtonim stanovnišvom, s tim da ovdje morate napraviti jasnu razliku između siromašnog i bogatog lokalnog stanovništva koje je nebo i zemlja. Moram reći da polažem veliku pažnju na to da se družim i upoznajem lokalno stanovništvo iz svih društvenih slojeva, jer je, prema mom mišljenju, jedini način da istinski upoznaš neku zemlju da upoznaš njene ljude i način na koji oni žive", kazala je.

Na kraju je Ramajana kazala da je pokrenula Instagram profil "Bosnian girl in Madagascar" kako bi dočarala život ove otočne zemlje ljudima u BiH, a na njemu postavlja zanimljiv sadržaj o ovoj zemlji iz prve ruke.