Prije nekoliko godina kad smo šetali ovim lijepim gradićem na južnim granicama Bosne i Hercegovine nismo se mogli oteti utisku lijepo uređenog mjesta, sređenih šetnica, zelenih površina i fontana. Čapljina je bila primjer sredine u kojoj su te komunalne "sitnice" lijepo posložene i u kojoj nema klasičnim mostarskih problema sa smećem, kanalizacijom i javnim površinama.
Kad smo jednog novembarskog dana ove godine šetali i dalje lijepo uređenim čapljnskim ulicama i trgovovima, jedan drugi dojam bio je dominantniji. Ljudi je sve manje, a zatvorenih objekata i praznih poslovnih prostora sve više. U Čapljini možete vidjeti i paradoksalne slike zatvorenih kladionica, jedinih poslovnih objekata koji u našoj zemlji, smatra se, ne mogu propasti.
Kad se otrgnete negativnim osjećajima ugledate nekoliko pozitivnih slika - lijepu zgradu novog vrtića, pametne klupe na trgu ispred Gradske vijećnice i radnike koji grade još jedan kružni tok.
Ako ste vozač koji ne voli kružne tokove nemojte ići u Čapljinu. U poplavi popularnosti ovakvog uređivanja raskrsnica Čapljina je potpuno izbacila semafore s raskrsnica pa su koncem prošle godine svi oni koji su željeli polagati vozačke ispite morali ići u Stolac. Poduzetni načelnik je onda obećao povratak i jednog semafora u Čapljinu...
I pored aktualnih pluseva i minusa Čapljina ima neke pogodnosti koje joj je teško oduzeti. More je udaljeno dvadesetak minuta vožnje, skoro toliko je do Međugorja i Mostara, prelijepi slapovi na Trebižatu su još bliže, a tek čapljinski lokalni aduti kao što su Mogorjelo, legenda o Troji, lijepi most u Klepcima...
Mnogi vozeći se prema moru samo projure magistralnim putem M-17 i nikad ne svrate u Čapljinu. Svi drugi znaju da je to greška. Čapljina ima šta da ponudi, a idealna je za vikend odlaske vozom.
