Reportaža / Doha: Život na 50 stepeni može biti zabavan - kada ga finansira katarski šeik
Vojni avioni su, sigurnosti radi, nadlijetali Dohu zbog dolaska turskog predsjednika, dok su se predstavnici međunarodnih novinarskih organizacija u luksuznoj konferencijskoj sali Ritz Carlton hotela gađali uobičajenim floskulama o ugroženosti novinara, a novinari im zadovoljno aplaudirali (među njima i potpisnik ovog teksta).
Vlada Katara okupila ih/nas je u jeku krize u Arapskom zaljevu, da pošalju poruku cijelom svijetu o ulozi Saudijske Arabije, Egipta, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Bahreina u ugrožavanju slobode (katarskih) medija.
Let iz Sarajeva do Dohe vremenski se odužio, što zbog presjedanja u Zagrebu (direktan let iz Sarajeva će tek od sljedećeg mjeseca biti uspostavljen), što zbog krize u Zaljevu zbog kojih avioni katarske aviokompanije zaobilaze gorenavedene zemlje (krajem maja tekuće godine nastupila zabrana korištenja njihovog zračnog prostora).
Avioni Qatar Airwaysa udobni, posada uglavnom iz državica nastalih raspadom bivše Jugoslavije, pa je i društvo, igrom slučaja okupljeno na udobnim sjedištima kod "emergency exita" – privilegovano. Tim više što ima priliku da jede i pije (koliko hoće) u zračnom prostoru Irana, na račun katarskog emira Sheikh Tamim bin Hamad Al Thanija.
Usput saznajemo: čak je i pilot iz Hrvatske. Ljubazne stjuardese navraćaju "svakih malo" da pitaju treba li nam nešto, ali tada još ni slutili nismo da je to tek "zagrijavanje" za ono što nas očekuje u Dohi.
"Može opet isto", dobacuje neko iz grupe, zamijetivši da se ne mora truditi da na engleskom objašnjava šta želi, bar ovim stjuardesama iz Beograda i Novog Mesta.
Ni pogledi nervoznih kineskih putnika namjernika nisu ometali glasno društvo iz bivše Jugoslavije da se razuzda i zabavi, donoseći pri tom vrlo važne pouke: da su žitelji bivše Jugoslavije najjedinstveniji izvan njenih prostora!
Sve u svemu: šest sati leta brzo prošlo! Druženje bilo ugodno, razmijenili se kontakti... "Ako vas put nekad odvede u Sarajevo, obavezno se javite", dobacuju jedni. "Hoćemo, i vi isto", odgovaraju drugi.
Crveni meteoalarm
Izlazimo iz aviona, oko tri sata je ujutro po njihovom vremenu. Ovi što imaju automatski podešene satove na svojim pametnim telefonima ustvrdiše da smo, negdje usput, u letu izgubili jedan sat.
Prvi dojam: vrelina koja bdije oko nas dolazi iz prezagrijanog Airbusa. No, kako se odmičemo od aviona zamijetismo tek da vrelina, uz nesnošljivu sparinu (podsjećamo: oko tri sata je ujutro), zapravo ne bdije iz aviona, već iz asfalta, građevinskih objekata, pa čak i saobraćajnih znakova, koji se usijavaju tokom dnevnih temperatura dostižući po 50-ak stepeni, i više.
"Crveni meteoalarm", reklo bi se u Federalnom hidrometeorološkom zavodu u Sarajevu. Po takvim uslovima se u Dohi život odvija normalno, pa i radovi na izgradnji autoputeva i raskošnih građevina.
Konstatujemo da život, koji se može odvijati samo u klimatizovanom prostoru, ne može biti zabavan. "Koja budala je milijarde mogla uložiti u grad po kojem ne možeš ni hodati", dobacuje neko iz grupe u šaljivom maniru.
Tek kasnije saznajemo da se izgradnja Dohe odvija i po dnevnim temperaturama. Ono zbog čega zvaničnicima u Kataru spočitavaju zvjerske odnose prema fizičkoj radnoj snazi. Naročito na gradilištima.
Nacionalni komitet za ljudska prava Katara, organizatori konferencije "Freedom of Expression: Facing up to the Threat" (razlog našeg odlaska u Dohu), potrudili su se das nas ugoste na vrhunskom nivou.
Tretman je započeo još dok smo izlazili iz aviona. Preljubazne službenice, sudeći prema izgledu vjerovatno su iz Indije, nas dočekuju s tablama na kojima stoje odštampana naša imena. Posebni ulazi, posebni liftovi, posebne čekaonice za nas...
"Toliko su ljubazni da mi je u jednom trenutku postalo neugodno", konstatuje kolega sa Al Jazeere Balkans Marko Radoja. Složih se.
Neugodnost je otišla još dalje kad je neko od naših nenovinarskih saputnika konstatovao da smo "neka opasna delegacija", dok smo se mi pritajeno došaptavali riječima: "Da oni nas s nekim nisu zamijenili?!"
Aerodrom Hamad International, koji se prema podacima sa interneta proteže na 16 hiljada kvadratnih metara, je raskošan do te mjere – kao uostalom i sve u Dohi – da samo podsjećanje na Franju Tuđmana, s kojeg smo prethodno poletjeli, izaziva još veću mučninu.
U posebnim prostorijama, dok imamo priliku da se osvježimo na račun kuće, čekamo nekoga da nas pokupi sa aerodroma. Indijac u crnoj limuzini dolazi. Prtljagu ne daju ni da priđemo, oni će ponijeti... Zahvaljujemo, ali bi se osjećali ugodnije da se bar na takav način odužimo – da ponesemo svoj prtljag. Ne može! Stižemo u hotel.
Ispoštovati procedure
Konferencijski program planiran je za 24. i 25. juli. Prepunjen, a i kratko se ostaje – tako da nema mnogo vremena za razgledanje. A i da ima, zbog vrućine i sparine je nemoguće napustiti hotel bez organizovanog – klimatizovanog – prevoza.
Taj nedostatak nadoknađujemo uz ugodno društvo koje smo upoznali na konferenciji: predsjednica Unije bugarskih novinara iz Sofije Snežana Todorova, glavni i odgovorni urednik Pištaljke iz Beograda Radomir Radomirović, predsjednik Asocijacije novinara Makedonije iz Skoplja Naser Selmani, novinar Al Jazeere Balkans Marko Radoja i moja malenkost.
Boraveći u Dohi usput saznajemo da vanredno stanje, kojem "upravo" imamo priliku da svjedočimo, traje samo za vrijeme 2-3 ljetna mjeseca, a da je klima tokom cijele godine puno ugodnija.
Sarajlije koje žive i rade u Dohi, a koje smo usput sreli obilazeći sjedište Al Jazeere Arabic i The Museum of Islamic Art (u sklopu programa), se kunu da je klima u ostalim mjesecima, ukoliko izuzmemo 2-3 vanredna, ugodnija nego u Sarajevu. Tvrde da upravo u tom, vanrednom stanju, traže priliku da dolete u Sarajevo i obiđu rodbinu i prijatelje.
U trenutnim okolnostima je, fotoaparatom i mobitelom koji inače dobro služe, nemoguće napraviti smislenu fotografiju, jer objektiv od isparavanja magli. Naročito zbog toga što se hotel nalazi(o) blizu vode... Uzmemo li u obzir uvriježeno mišljenje da tehnologija narušava društveni život, može se kazati da je sparina ujedno i razlog zbog kojeg su se svi učesnici konferencije vratili s nedostatkom fotografija i viškom prelijepih i korisnih iskustava. Što s konferencije, što izvan nje...
To što su se malo preznojili, zaboravit će se brzo.
Cijena života
Mimo programa pravimo vanredan izlet iz hotela, uz iste, sarajevske konekcije. Sve to uz pomoć sarajevskog arhitekte Amara Hrome, koji već tri godine živi i gradi Dohu. Usput nam objašnjava, dok se vozimo prema starom dijelu grada, da čak ni vozači koji svakodnevno saobraćaju ne mogu da se snađu, jer se ulice stalno nadograđuju i prekrajaju...
"Sve je to podnošljivo ako gorivo nije skupo!?" – priupitah. "Ko kod nas u Sarajevu poslije rata", objašnjava Amar. Što će reći: oko konvertibilne markice litar!
Ni zaliha gasa ne nedostaje, a prema određenim proračunima katarskih zvaničnika, bit će ih dovoljno za narednih 200 godina.
Cijene u ugostiteljskim objektima ne razlikuju se od onih u evropskim metropolama. Pivo od 15 do 25 KM, kafe i sokovi nešto manje... Za cijene nekretnina niko se od gostiju nije ni usuđivao pitati: "Koliko?" Negdje smo usput načuli – "iste kao u New Yorku!"
Kriminal, ukoliko uopšte i postoji, sveden je na minimum. Reklo bi se – pozitivna nula. Šerijatski zakon postoji, ali se ne primjenjuje... Najveća prijetnja i najizvjesniji ishod za strane prijestupnike jeste deportovanje i doživotna zabrana!
Kult ličnosti dobrano razvijen: na svakih stotinjak metara okačene fotografije Sheikh Tamim bin Hamad Al Thanija. Ljudi ga, uz sve nedostatke Katara, neizmjerno vole. Naročito raja s prostora bivše Jugoslavije. S tih prostora najviše ima ljudi iz Srbije. Iz Bosne i Hercegovine tek negdje oko 200-tinjak, uglavnom svi složni i udruženi.
"Zašto ga ne bismo voljeli kad nam je sve dao?!" – objašnjava ex Yu društvo, od kojih većina zarađuje osam puta više nego u matičnim zemljama. Ne preostaje ništa drugo nego složiti se. Radna snaga s Balkana, pohvatasmo usput, "jako je poželjna u Kataru, prvenstveno zbog toga što je prilagodljiva i svestrana".
Situacija u Kataru se za obično stanovništvo nije ništa naročito promijenila nakon takozvane krize u Zaljevu, a i zvaničnici Katara to tako žele predstaviti. Između redova saznajemo da su čak neke kompanije iz Saudijske Arabije propale otkako su uvedene zabrane, odnosno otkako ne izvoze svoje proizvode u Katar.
U Dohi tvrde da su vijesti o nestašicama hrane u prodavnicama bile čista izmišljotina zapadnih medija...
Katar ima oko dva i po miliona stanovnika, a od toga tek 12 posto čine mještani. Najviše useljenika ima iz Indije i Pakistana, a osim toga ukupnu populaciju čini stanovništvo iz skoro svih zemalja svijeta. Stoga je i kriza u Zaljevu, više od mještana, zabrinula ostatak svijeta.
Naše kratko putovanje okončalo se na Sarajevskom aerodromu. Iz putovanja, koje najviše podsjeća na san, probudio nas je taksista kada nam je kazao da nas može odvući do Dobrinje, ali da je to 20 KM zbog prtljaga.
Dobrodošli u realnost, skuplju nego u Kataru!
