Istraživanje Puteva svile: Bajkoviti gradovi i mjesta skrivena za naše evropske oči
Polovinom 10. stoljeća u Konstantinopolj pristiže diplomatska delegacija nordijskih Varjaza iz Kijeva. Umorni od višemjesečnog putovanja, željni odmora i sna, putnici s dalekog sjevera prolaze kroz zapadnu kapiju teških zidina grada i ostaju zatečeni prizorom koji vide pred sobom. Satima su lutali sokacima ne mogavši progovoriti ni jednu jedinu riječ. Kada ih je kroz nekoliko dana sreo znameniti car Konstantin VII Porfirogenet - autor djela De administrando imperio u kojem se prvi put spominje država "Bosna"- upitao ih je o prvim dojmovima.
Putnici, čiji se teški umor nenadano razbio o zidine monumentalnih zdanja grada, odgovorili su da još ne znaju jesu li na nebu ili na zemlji. U hiljadu godina promijenilo se sve osim ovog čudesnog osjećanja pri prvom viđenju Istanbula. Ma koliko puta čovjek ovdje došao, svaki je susret s Istanbulom poseban. Pri svakom se uspije rastkati poneka od onih fantastičnih stambolskih priča koje gradu daju mističnu orijentalnu draž. Iz stoglavih neodgovora historije izronile su jednako veličanstvene i jezive priče - uzvišene i daleke, spektakularne i tajnovite. Jedna od njih važna je koliko i zanemarena. Priča je to o Putu svile, neizvjesnoj avanturi ka dalekim prostranstvima neznanstva, mreži trgovačkih cesta na kojoj su se prvi put u historiji svijeta susreli Istok i Zapad.
Uobičajena je pretpostavka da je Put svile završavao u Veneciji, što je na neki način i tačno. Međutim, najčešće se previđa da su trgovačka dobra do Venecije transportovana brodovima od Istanbula, do kojeg su dopremana najčešće kopnenim putem. To je navelo mnoge putopisce da svoje putovanje Putem svile počnu u Istanbulu, kao krajnjoj kontinentalnoj zapadnoj tački Puta svile. Učinili smo to i kolega Edib Kadić i ja 2021. godine, kada smo kretali u prvu bosansku ekspediciju Putem svile ka Centralnoj Aziji. Sada, dvije godine kasnije, ponovo dolazim u Istanbul kako bih krenuo na putovanje ka Istoku.
Ovaj put u društvu s Ahmedom Šarićem, krenuli smo istraživati jugozapadne rute Puta svile kako bismo obišli bajkovite gradove i mjesta skrivena za naše evropske oči, te podsjetili na veze Bosne s velikim centrima na ovoj trgovačkoj mreži o čemu, u našem spektakularnom samozaboravu, ne znamo skoro ništa. I sada putovanje počinjemo u glavnom gradu svijeta - sintagma koju je koristio Napoleon kako bi opisao grad na Bosforu, njegov historijski i neizrecivo veliki geopolitički značaj.
Već od početka 3. stoljeća naše ere, "Rimom do kojeg su vodili svi putevi" postao je Istočni Rim, to jest Konstantinopolj. Na kontinuirani trgovački značaj grada podsjećamo se u živopisnom trgovačkom priručniku koji je oko 1340. godine sastavio Firentinac Francesco Pegolotti. On opisuje egzotične proizvode što su se mogli nabaviti u Carigradu, a zatim daje savjete onima koji bi željeli putovati na Istok kroz teritorije Mongolskog Carstva i dalje do Kine. Čak i u ovom periodu, kada se mongolska moć počela raspadati, prolaz do Kine bio je siguran, a Put svile cvjetao. Konstantinopolj je bio jedna od njegovih glavnih trgovačkih tačaka na Zapadu te se u njemu moglo kupiti doslovno sve, baš kao i danas. Uđeš u radnju sa satovima da upitaš ima li se gdje u blizini razmijeniti novac, i samo čuješ nezgrapno: "Van min't" s prepoznatljivom turskom artikulacijom istančanog "t". I doista, za minutu stigne isti onaj sahadžija i razmijeni ti novac. Opsesija trgovinom ovdje je toliko izražena da, naprimjer, u baklavarnici upitaš gdje se može kupiti Bayraktar, dobio bi odgovor: "Van min't".
Na Kapali čaršiji lahko se nađu porculan i svila iz Kine, začini iz dalekih zemalja, baš kao i prije pet stoljeća kada su trgovci s Puta svile svake noći pristizali u ovaj bazar donoseći sa sobom dragocjenosti Istoka. Od tog dalekog vremena ostale su samo priče i jedan običaj otporan na oštri zub vremena. Bilo da kupujete zlato ili tričarije, podrazumijeva se cjenkanje – beskrajno natezanje oko visine cijene u kojem podjednako umiju uživati i kupac i prodavač. I taman kad pomislite da ste nešto kupili po cijeni nižoj od nabavne, jer ste trostruko snizili početnu cijenu, na uglu iza Kapali čaršije isti proizvod nađete za duplo manje novca od onog što ste na kraju dali trgovcu, sigurni da ste ga nekako prevarili. Carstva su se raspadala, vremena mijenjala, a cjenkanje je ostalo skoro jedinom konstantom grada na Bosforu.
Jedino oko čega nije bilo cjenkanja, bar ne u našem slučaju, jeste cijena vize za jednu od zemalja koju planiramo posjetiti, a za koju se trenutno ne može dobiti viza, bar ne zvanično. Ako su se ispod stola mogla završiti finansiranja pobuna kako bi se raspala carstva, a historija nas uči da je Istanbul pravo mjesto za takve transakcije, može se završiti i turistička viza. O tome možda budemo pisali nakon što posjetimo zemlju čije ime trenutno ne smijemo navoditi. Dok čekamo vizu kako bismo automobilom krenuli dalje, u Istanbulu hodimo tragovima naših predaka koji su ovaj grad duže od četiri stoljeća smatrali i svojim glavnim gradom.
Istanbul je oduvijek privlačio ljude sa svih krajeva svijeta, a mnogi su u njemu odlučili potražiti dom napustivši mjesta u kojima su rođeni. Nakon Fatihovog osvojenja grada ovdje su pohrlili muslimani sa svih meridijana svijeta. U periodu dok je Bosna bila pod osmanskom upravom, ka Istanbulu su se upućivali neki od najboljih sinova Bosne. Znali su da se iz ovog grada mogu vinuti u intelektualne, političke i kulturne visine. U vremenu kada je Istanbul imao preko 1.400 hamama, a nijedan evropski grad nije imao nijedan javni toalet, putevi znanja, slave i uspjeha vodili su ka Istoku. Stoga i ne čudi što su mnogi ljudi Bosne hitali ka Istanbulu i ovdje ostavili trajni trag. I danas u Istanbulu postoje džamije Mahmud-paše Anđelovića, Sinan-paše, Hadim Ibrahim-paše, dvije Atik Ali-paše, Pijale-paše, Rustem-paše i dvije Mehmed-paše Sokolovića.
Čak i prije nego je Bosna pala pod kontrolu Osmanskog carstva, ka Istoku su se zaputili, ili su u njega odvedeni, pojedinci među kojima posebno mjesto ima Mahmud-paša Anđelović. Tačni podaci o njegovoj ranoj mladosti uglavnom su izgubljeni, iako ima naznaka da je zarobljen i kao dječak prodat izvjesnom Mehmed-agi koji ga je poklonio sultanu Muratu II. Njegov uspon počinje s dolaskom na vlast sultana Mehmeda Fatiha. Obnašao je dužnosti rumelijskog kazaskera, a kasnije i beglerbega. Učestvovao je u osvajanju Konstantinopolja, gdje se posebno istaknuo kao vojni komandant. U dva navrata, od 1453. do 1467 te 1472. i 1473. godine, obnašao je dužnost velikog vezira – najmoćnije političke figure poslije sultana. U čudnoj ironiji sudbine, Mahmud-paša se 1463. vratio u Bosnu, ovog puta kao osvojitelj i veliki vezir Osmanskog carstva, iako je svega nekoliko desetljeća ranije iz nje, po svemu sudeći, odveden kao rob. Mahmud-paša je ostao zlatnim slovima upisan u historiji bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti kao naš prvi divanski pjesnik koji je pisao izvanredne pjesme na osmanskom i perzijskom jeziku, što nesumnjivo svjedoči o stepenu njegovog obrazovanja.
U historiji Istanbula ostao je upamćen kao važna politička figura, ali i kao dobrotvor čije zadužbine krase Eminonu. Baš tu je naš Adni, što je njegov pjesnički pseudonim, dao 1473. godine izgraditi džamiju, medresu, hamam, sibjan mekteb, han i imaret. Dok smo obilazili ovaj kompleks, u čijem je sastavu i turbe s mezarom Mahmud-paše, dobili smo vijest da je umro Dževad Karahasan, naš savremenik koji se, poput Mahmud-paše, vinuo do nebeskih visina i tamo ostao, u zvjezdanoj samoći. U tome sam vidio jaku simboliku: velikani duha jesu i ostat će pamćeni godinama i stoljećima nakon što njihovi satovi otkucaju svoje posljednje minute. Kraj Mahmud-pašina turbeta sjetih se prvog predavanja na kojem sam slušao profesora Karahasana tokom studija Komparativne književnosti.
Ne sjećam se više ni tačnog naziva predmeta, samo znam da je u njegovom fokusu bila tragedija kao književna vrsta. Profesor Karahasan ulazi u salu s tihim "dobar dan", u kojem se osjeti sav njegov unutarnji smiraj, i pita: "Raja, koja je razlika između štete i tragedije?". Po tonu se osjetilo da je pitanje retoričko i treba poslužiti daljnjoj eksplikaciji. "Šteta je pojam kojeg vezujemo za ono materijalno, pa kada izgore usjevi kod seljaka - to je šteta, ali nije tragedija. S druge strane, tragediju kao pojam vezujemo za insana na ontološkoj razini njegova postojanja, pa kada se sruši avion s parlamentarcima Bosne i Hercegovine - e to je tragedija, ali nije šteta."
Nastavit će se...
Najteža učesnica svih osam sezona "Života na vagi" napustila show: Na početku je imala 214,2 kg
