Italijan Stefano na putu oko svijeta: Tražio sam Balkan kojeg nema

Prema njegovom mišljenju, Italijani, kao i drugi evropski turisti dosta češće bi se odlučivali za posjetu BiH da je bolje uvezana sa drugim evropskim gradovima.

"Postoji direktan let iz Italije za Mostar, zbog Međugorja, ali nema direktnih letova za Sarajevo", kaže naš sagovornik te dodaje da je posljedica toga dolazak manje turista nego što bi dolazilo da postoje jeftini direktni letovi iz drugih evropskih mjesta.

Ispijanje kafa i pričanje rukama

Sarajevo se Stefanu dosta sviđa jer, kako kaže, iako je glavni grad, nema haosa koji vlada u drugim evropskim gradovima. Manje je i nema puno turista, što mu se posebno dopada.

"Dosta često kada pričaš s turistima, to nisu ljudi koji su zalutali ovdje, to su ljudi koji su željeli doći u Sarajevo, koji su imali neki razlog za posjetu", kaže on.

Prije dolaska istraživao je o historiji grada i zemlje te ga je fasciniralo što je u Sarajevu počeo voziti prvi evropski tramvaj, a drugi na svijetu. Kaže da mu grad izgleda prilično evropski, ali u kulturi se ponekad udalji od zapadnih zemalja.

"Sviđa mi se kultura ispijanja kafe, sviđa mi se ovaj životni stil", kaže Stefano dodajući da je to vjerovatno stoga jer je prilično blizak talijanskom mentalitetu.

Priča kako je u Sarajevu upoznao jednog Holanđanina koji se šokirao kada je vidio koliko ljudi je vani u utorak navečer.

"Utorak je, kaže on meni. Jeste, ali je i ljeto, odgovorim mu ja. Kao Italijanu to mi je potpuno normalno, ali neki zapadnjaci se stvarno iznenade kada dođu u kontakt sa ovakvom kulturom", navodi on.

Pored kulture dugog ispijanja kafe, koja je zajednička ovim dvjema zemljama, Italijani i Bosanci su slični i po načinu komuniciranja, pričanja rukama i ekspresijama lica.

Slučajni prolaznik u građanskom ratu

Upitan za moguće neugodnosti i opasnosti, Stefano odmahuje glavom.

"Sarajevo je dosta sigurno, po bilo kakvim standardima", kaže on.

Međutim, nije bilo sigurno u svim mjestima na koja je putovao.

U Mijanmaru je Stefano slučajno upao u građanski rat. Putovao je iz Tajlanda, gdje mu niko nije govorio ništa o ratu, a informacija nije bilo ni u medijima koje je pratio. Tako je prešao granicu i našao se oči u oči sa mladićima sa puškama.

"Bio je rat, ali je bilo sigurno, nisu dirali turiste", kaže Stefano s neuobičajenom smirenošću.

Kada je ušao u zemlju, tražili su mu da ostavi pasoš kod njih, a dobio je potvrdu da tu može ostati sedmicu dana.

Spominje da je internet bio cenzurisan, da nije mogao dobiti novac iz bankomata te da je u Mijanmaru opstao sa nekoliko dolara, a jednu noć je proveo i pod vedrim nebom.

U budističkom manastiru

Stefano voli borilačke sportove i godinama ih je trenirao u Italiji. Jedan od njegovih učitelja je trenirao Muay Thai, drevnu tajlandsku borilačku vještinu, te je preko njega Stefano dobio kontakte da ovu borilačku vještinu trenira u Tajlandu sa budističkim monasima. Kaže kako je iskustvo bilo iscrpljujuće. Priča kako su mu svećenici vezali ruke i tjerali ga da se brani nogama.

"Udarali bi me u glavu, a ja sam morao naučiti odbiti napade nogama", uz smijeh priča Stefano. "To je bio tek prvi dan", naglašava on.

Manastir je bio negdje u planini, monasi su se budili oko 4 sata ujutro, a cijeli dan prošao bi u mukotrpnom treningu, molitvi i meditaciji. Stefano kaže da mu je to teško palo, jer nije naviknut na takav režim.

"Ne mogu otići tamo i meditirati pet sati. Ja sam Italijan, ne mogu to. Mi u Italiji kažemo da ako si rođen kao kvadrat, ne možeš umrijeti kao krug", kaže on.

Uprkos tome što mu sklonost meditaciji nije bila urođena, sa monasima je Stefano ostao mjesec dana.

Kultura rada i uživanje na suncu

Nakon svih ovih avantura, Stefanu je povratak u Evropu bio povratak u poznato i sigurno. Odlučio je da studij psihologije upiše u Velikoj Britaniji, gdje ga je nedavno i završio.

Kaže da je odrastajući u Italiji nekada bio ljubomoran na zemlje zapadne Evrope u kojima su vladali red i disciplina te da se želio pridružiti tom "dinamičnom svijetu poslova i mogućnosti".

"Ali, ne mogu lagati sam sebe. Postoji dio mene koji to ne shvata. Radiš kako bi uživao na suncu, zašto onda ne raditi malo manje i uživati u suncu malo više?", pita se Stefano.

Ovdje osjeća tu opuštenu atmosferu. Kaže da ima osjećaj da bi mogao živjeti ovdje, sviđaju mu se priroda, pejzaž, stavovi i mentalitet ljudi, kao i kultura ispijanja kafe te hrana. Posebno spominje ajvar, ćevape i burek.

Iako ovaj Italijan nije religiozan, kaže da je naučio važnost religije u životu mjesta.

"Ako izuzmeš religiju iz mjesta, izuzmeš i historiju, tradiciju, to mjesto više nije isto", kaže Stefano.

U Bosni i Hercegovini to je posebno vidljivo, s obzirom na to da se na tako malom prostoru mogu naći bogomolje četiri različite religije. Stefano smatra da je ovo dio bosanske kulturne baštine i drago mu je što u srcu Evrope postoji jedno ovakvo mjesto koje vrlo lako može posjetiti i uživati u blagodatima mješavine različitih kultura.