Neobični svjetski putnik: Na biciklu od bambusa iz Indije stigao do Sarajeva

Kao primjer gostoprimstva navodi osoblje u hostelu u kojem odsjeda "City Rest", zbog načina ophođenja prema njemu, te priča kako su mu zbog zabune sa sobama dali veliki popust.

Osim gostoprimstvom, fasciniran je i time kako u Sarajevu može pronaći različite ljude, različitih kultura i religija, koji žive zajedno i koji su, kako on to kaže, svi dobro integrisani u društvo u kojem žive.

Međutim, Solo je zainteresovan da vidi više od Sarajeva. Zbog toga je odlučio da ode do manjih mjesta i sela i vidi kako ljudi tu žive.

"Mislim da se u selima može upoznati prava srž mjesta, drugačija su od velikih gradova. Ne sviđaju mi se stvari koje inače turisti rade, većinom nastojim upoznati što više ljudi iz ovog mjesta, da mogu vidjeti perspektivu Bosanaca", kaže on.

Liberalni muslimani

Ovaj tridesetogodišnjak kaže da se iznenadio kada je saznao da u BiH žive muslimani. Priča kako je bio u Hrvatskoj u kafiću, a do njega je bila grupa djevojaka s kojima se upoznao. Rekle su mu da su iz Sarajeva te da su muslimanke. Solo kaže da je mislio da je BiH kršćanska zemlja, a i da nije očekivao da muslimani tako izgledaju.

"Ove djevojke nisu izgledale kao ono što većina ljudi pomisli kad se govori o muslimankama, pile su i pričale sa nama. Vi ovdje ste liberalni i slobodni kao bilo gdje drugo na svijetu", govori on.

Kaže kako je i drugdje sretao slične muslimane, a kao primjer navodi Maleziju. Međutim, postoje i mjesta gdje je situacija potpuno drugačija. Priča kako je putujući kroz muslimanske dijelove Indije bio iznenađen kada je vidio da se žene nisu smjele naći na istoj fotografiji sa njim.

"Muslimani u BiH su veoma otvorenog uma, ne razlikuju se od ljudi iz, recimo, Amsterdama", kaže on upoređujući ova dva iskustva.

Spavanje pod vedrim nebom i napadi pasa lutalica

Upitan za opasnosti ovakvog načina putovanja, Solo kaže da nikad nije imao problema s ljudima. Njegov problem nekad su predstavljale životinje. Kaže da su ga dva puta ujeli psi lutalice, u Indiji i na Tajlandu. Napominje da su psi lutalice koje je vidio u Sarajevu bezopasni i tihi.

"Oni koje sretneš u Aziji su opasni, pogotovo ako si u džungli. Vide te kao plijen i trče da te uhvate", kaže on.

Solo pri putovanjima većinom ne koristi navigaciju, tako da često ne zna šta mu dolazi na put. Ponekad zna naići na gustu šumu i ne zna koliko će dugo u njoj biti.

"Ja sam ljudsko biće, i ja se uplašim. Mraka, ko zna čega još. Prije sam imao mnogo strahova, ali putovanja su mi pomogla da ih prevaziđem. Sada mi je potpuno normalno da spavam ispod vedrog neba", priča on.

To ponekad i mora uraditi, ako ne nađe mjesto da postavi šator.

Premijer Butana i borba za hranu

Biti jedan ovako poseban putnik ima i svoje prednosti. Solo priča kako je išao kroz Butan te slučajno naišao na premijera zemlje. Premijer je vidio neuobičajenog stranca, zaustavio automobil i upoznao se sa Solom. U glavnom gradu Thimpuu premijer ga je ugostio u hotelu sa pet zvjezdica, a svaki dan je sretao službenike vlade koji su se sastajali u tom hotelu.

"Tako je to. Nekad nemaš ni mjesta da postaviš šator, a druge dane dobiješ kraljevski tretman sa službenicima vlade", kaže Solo.

Putovanja su Solu proširila vidike i otvorila nove perspektive, iskusio je sve ekstreme ljudskog postojanja. Tako je od kraljevskog tretmana u Butanu dosta udaljeno iskustvo koje je imao u Švicarskoj, gdje se za hranu morao boriti s orlovima.

Priča kako je u ovoj brdovitoj zemlji naišao na ježa pored ceste kojeg je udario auto te ga je naumio ponijeti sa sobom kako bi ga pripremio uz rižu i tjesteninu. Međutim, nije bio jedini koji je bacio oko na ježa.

"Vidio sam dva orla koji su kružili, tako da sam znao da postoji neka hrana koju traže. Jedan od orlova se spustio i uhvatio ježa, ali je bio pretežak da ga podigne u prvi mah. Ja sam zgrabio ježa te požurio da se udaljim", kroz smijeh se Solo osvrće na događaj kada je orlu ukrao ručak.

Ljudi zbog straha propuštaju život

Putujući, Solo je naišao na mnoge zanimljive ljude čije priče su mu ostajale u pamćenju. Vremenom je njihove dijelove počeo objavljivati na svojoj Facebook stranici, gdje su zaintrigirale mnoge, te se rodila i saradnja između Sola i magazina koji njegove priče ponekad objavljuju. Tako je došla i ideja o knjizi koju Solo namjerava napisati jednom kad završi putovanje, a koja će biti zbirka priča koje je prikupio tokom putovanja.

Kaže da se nada da će njegove priče inspirisati i motivisati ljude. Svjestan je da njegov život nije uobičajen, ali da misli da svako može sjesti na bicikl i početi avanturu putovanja. Ovaj način putovanja je odabrao jer su putovanja drugim prijevoznim sredstvima bila prebrza za njega. Nije mogao uživati u krajolicima, zaustaviti se gdje je htio, fotografisati i uživati u iskustvu.

Prije nego je počeo putovati, bilo mu je nevjerovatno da se može putovati i na taj način. Kaže da je u Indiji sreo mladića koji je vozio bicikl od Kine do Indije, a poslije ga je opet sreo u Tajlandu i bio je fasciniran.

"Nisam vjerovao da se može putovati biciklom. Kada sam to počeo raditi, vidio sam da to može svako", kaže Solo i ilustrira to primjerom Belgijanke koju je sreo u Hrvatskoj.

Ova djevojka nikada nije vozila bicikl, a onda je kupila jedan i zajedno s njim proputovala Hrvatsku na ovaj način.

"Sve je u glavi", tvrdi Solo, pričajući kako mu se čini da su ljudi u BiH previše zarobljeni konvencijama i da ne misle da mogu izvesti jedan takav poduhvat. Priča o djevojci u Sarajevu koja ga je pitala o njegovim putovanjima, na šta joj je rekao da to i ona može uraditi. Djevojka je odgovorila da se boji putovati sama.

"To je utjecaj društva. Ljudi se boje da izađu iz svoje zone komfora, ne žele sanjati velike snove i sami nešto učiniti za sebe", kaže on.

Umjesto toga, čekaju na vlade da one nešto učine za njih, smatra Solo. Kaže da je ista takva situacija u jugoistočnoj Aziji te da postoje i sličnosti u mentalitetu, uključujući gostoprimstvo. Kaže da mnogo ljudi i ovdje sanja da putuje svijetom, ali misle da je potrebno dosta novca, on smatra da im nedostaje hrabrosti za jedan ovakav korak. Ljudi vide da nema mnogo prilika za njih, tako da se ne usuđuju napustiti svoje pozicije, svoje poslove radi putovanja i življenja života kakav žele.

"Ljudi stavljaju zidove straha između sebe i svojih snova", kaže on.

Misli da je strah jedna od najvećih barijera koje ljude sprečavaju u ostvarenju svojih snova.

"Ljudi mi govore da ne idem u Tursku jer se tamo sada dešava dosta terorističkih napada. Ja razmišljam, ako ću umrijeti, umrijet ću, svejedno. Zašto biti uplašen?", pita se Solo dok sjeda na bambusov bicikl koji će ga odvesti do Konjica, njegove sljedeće destinacije.