Nesvakidašnja turska (avan)tura: Evo zašto je ova zemlja puno više od Istanbula i Antalije

Istanbul, ali bez Aje Sofije, Topkapija i Galate

Početak našeg putovanja zahtjevao je da prvu noć provedemo u Istanbulu, gradu koji "nikada ne spava", a tamo smo istražili lokacije koje turisti rijetko spominju ili ih objavljuju na društvenim mrežama. Prvenstveno smo se zaputili u šetnju prelijepim Ataturk arboretumom, takozvanom "istanbulskom džunglom" udaljenoj pet kilometara od grada, no i dalje savršeno skrivenom od njega.

Još od 1949. ovaj arboretum je prava oaza mira, a idealan je podsjetnik kako nekada treba stati i samo disati. Bogat je bajkovitim jezerima i krasi ga 2.000 vrsta drveća i biljaka iz cijelog svijeta.

Šetajući njegovim dugim stazama, priroda kao da vam pjeva svoju uspavanku, dok vam jedina potreba postaje da uživate u pogledu i svježem zraku. Cijena od 0,50 KM radnim danima te 2 KM tokom vikenda i praznika, mizerna je u odnosu na ovo prirodno bogatstvo.

Doživljaj je upotpunilo i imanje jednog od najvažnijih turskih biznismena - Sakipa Sabancija, koje je pretvoreno u muzej. Sakip je preminuo 2004. godine, kada je uvršten i na 147. mjesto Forbesove liste najbogatijih ljudi.

Njegov muzej smješten je u jednom od najstarijih dijelova Bosfora Emirganu, a za nekih 60 lira (6 KM) tamo možete "nahraniti" oči pravim bezvremenskim luksuzom i kolekciji umjetnina koje će zadiviti čak i one koji nisu njeni pretjerani ljubitelji.

Na ovim mjestima izbjeći ćete salve ljudi, a upoznati i jednu drugu, gotovo nemoguće tihu i neotkrivenu stranu Istanbula.

U međuvremenu...

U inat njoj, po samom izlasku na ulice bivšeg Konstantinopolisa, osjeti se da tu živi oko 20 miliona stanovnika. Svaki kutak je ispunjen ljudima do kasno u noć, saobraćajne trake preplavljene, dok imate osjećaj da automobili voze čak i trotoarima, bez ikakvog reda. Naravno, to nije tako, budući da su Turci - iako naizgled neuredni, prilično pedantni kada je riječ o pravilima. I da, to je samo jedan od kontrasta koji čine ovu zemlju.

Nećemo se lagati, bilo je zadovoljstvo vidjeti da grad živi i noću te da omladina uživa u muzici i piću, a oni stariji u šetnji ili izlasku na večeru. Istovremeno smo razbili i nametnutu teoriju da Turkinje hodaju pokrivene "od glave do pete".

Dame u ovoj zemlji dosta drže do svog izgleda, a među njima smo zapazili različite, uglavnom šarolike stilove. Kada je riječ o starijim ženama - nanama, njih ćete češće vidjeti prekrivene, što je stvar ličnog izbora.

Iako za nekoga ko pretjerano voli konzumirati duhanske proizvode volimo reći da "puši k'o Turčin", čini se da je i to u ovoj zemlji svedeno na minimum. U većini objekata pušenje nije dozvoljeno, dok uz ručak i večeru često možete primijetiti čašu alkoholnog pića, poput turske rakije koju smo i sami probali.

Energiju na početku dana, Turci pune bogatim doručcima na čijoj se trpezi uglavnom mogu naći razne vrste sireva, maslina, svježe salate i neizostavni turski čaj ili sok od narandže. Nakon takvog jutarnjeg obroka, nepce smo zadovoljili u jednom zanimljivom i inspirativnom restoranu, gdje su nam, za ručak poslužili neke od recepata moderne turske kuhinje.

Gastronomska vrteška u koju smo se upustili po dolasku u ovu zemlju zaslužuje posebnu priču, stoga ćemo specijalitete ostaviti za drugu priliku.

Vožnjom obalom Crnog mora, stigli smo u Zongludak, grad bogate historije koji nas je kroz nekoliko dana uspio njom i provesti.

Zonguldak, grad kojem crno odlično stoji

Grad Zonguldak u istoimenoj pokrajini je najveći proizvođač uglja u Turskoj. U svojoj duboko ukorijenjenoj historiji, prije nego je u potpunosti pao pod vlast Osmanskog carstva, njime su dominirali Perzijanci, zatim i Makedonci. Rudarstvo se tamo javlja 1880-tih, nekih 30 godina nakon što su tu osnovani prvi rudnici uglja, a danas Zonguldak posjeduje ukupno 20 rudnika - 15 privatnih i pet koji pripadaju vladi.

Baš zato, prva destinacija bio nam je Muzej rudarstva koji već dugi niz godina služi i za obuku rudara.

Ljubazno osoblje koje nas je tamo dočekalo potrudilo se da nam ne izostavi niti jedan zanimljiv detalj. Spustivši se liftom, nakon što smo odjenuli adekvatnu opremu, prošetali smo mračnim i vlažnim hodnicima koji su tokom Drugog svjetskog rata služili i kao sklonište od granatiranja. Slušajući razne zanimljive priče osjećali smo se kao da ih i sami proživljavamo.

Jedne godine, priča nam vodič, rudnik je posjetilo i čak 25 žena iz SAD-a kako bi besplatno iskoristile ljekovite čari uglja. Naime, poznato je kako ugalj detoksikuje i čisti tijelo na prirodan način, zbog čega se danas s njim prave mnogi, uglavnom skupi preparati. Kako bi uštedjele novac koji bi dale na kozmetičke proizvode, Amerikanke su iskoristile priliku i poslužile se ovim ugljem, koji su, govori on uz osmijeh, počele trljati po licu.

U rudnicima Zonguldaka, danas radi više od 15.000 ljudi.

Ipak, crnina uglja nije jedina na koju ćete naletjeti u ovom gradu. Fascinirale su nas i prelijepe plaže sa sitnim pijeskom u istoj takvoj boji, dok su ga istovremeno zapljuskivali valovi uvijek nemirnog Crnog mora, na kojem se tačno mogu razaznati njegove tri nijanse koje izgledaju baš kao da si međusobno ne žele narušiti privatnost.

S druge strane, Zonguldak obasjava prelijepa džamija Uzuna Mehmeta koja se nalazi odmah u blizini centra grada. Građevina se može vidjeti i prolazeći glavnom cestom, a privlači pogled tradicionalnom arhitekturom, dok pažnju naročito plijene njena glavna vrata napravljena pomoću tradicionalne turske tehnike obrade drveta - kundekari, koja potječe iz 12. stoljeća.

Nakon rudnika nastavili smo s istraživanjem podzemnog svijeta. Prvenstveno, dobro je znati kako je 52 posto površine regije Zonguldak prekriveno šumama, što je i primarna djelatnost kojom se ljudi ovdje bave. Njena prirodna bogatstva su nepregledna, a jedna od glavnih atrakcija su pećine koje smo posjetili u gradiću po imenu Eregli.

Osim što su dokaz prastarih vremena, pećine imaju i svoju ljekovitu stranu, a zbog izuzetno čistog zraka naročito su dobre za liječenje bolesti dišnih puteva ili alergija. Za početak smo posjetili desetu najdužu pećinu u Turskoj Gokgol (tur. gok - nebo, gol - jezero) koja je stara 350 miliona godina. U spomenuto vrijeme, regija Zonguldaka bila je cijela pod morem, što ovo mjesto savršeno i dokazuje.

Fascinantni oblici, koralji, stalagmitno-stalaktitne strukture, sedre i potkapine, navesti će vas da pored svake od njih posebno zastanete.

Na red je došao i niz od tri pećine tzv. Cehennemagzi (tur. Paklene) pećine koje su smještene u niz jedna do druge. Jedna od njih - Kilise pećina, koristila se kao crkva u ranom kršćanstvu, dok bi ljubiteljima mitologije i drevnih bića naročito bila zanimljiva pećina koja podsjeća na priču u Heraklu i njegov posljednji zadatak - suočavanje s troglavim psom Kerberom, zastrašujućim čuvarom podzemnog svijeta Hada. Upravo po Herkulu je ovaj grad i dobio ime.

Prepješačene kilometre nadoknadili smo nekim od najpopularnijih turskih specijaliteta među kojima se ističu adana kebab, lahmacun - turska pizza, te kunefe - kadaif sa sirom. Ljubazni domaćin pobrinuo se da nam ništa ne fali, a prvenstveno smo mogli uživati u mirisu vrućih domaćih peciva uz koja Turci najčešće konzumiraju ajran.

Zanimljivo je da nas je prilikom ulaska u svaki ugostiteljski objekat dočekao iznenađujuće čist i mirisan toalet, što nije nešto što se viđa često i u svakoj zemlji. Utisak na nas ostavilo je i to što nismo naišli niti na jednog Turčina koji je prihvatio da mu ostavimo bakšiš. Iako nepisano "pravilo" u ovoj zemlji glasi da se smatra nepristojnim otići bez napojnice, od turskih ugostitelja, pa čak i uličnih prodavača dobili smo "odmahivanje rukom", a jedina šansa da im ostavimo koju liru više je bila ta da nam poklone nešto zauzvrat.

Zonguldak smo pozdravili punih pluća i stomaka, spremni za završnicu ove priče koja nas je čekala u Amasri.

Malo mjesto s velikom dušom, ili Amasra

Amasra je bila šlag na kraju torte, a koliko nas je "kupila" govori i činjenica da ćemo svoje impresije o njoj podijeliti u posebnom tekstu.

Mjesto u kojem živi blizu 6.500 ljudi, kao da je napravljeno da odjednom osjetite sve čari crnomorske regije. Dok je more zapljuskuje sa svih strana, sa svojim uskim i prepunim šarenila ulicama, dvorcem, muzejom, natkrivenim bazarom i ljudima koji su nas tu toplo dočekali, Amasra je dvoje u jednom - i priča za sebe, i ona koja bi mogla govoriti u ime drugih.

Datira iz 12. stoljeća prije nove ere, a koliko je posebna pokazuje i nadimak Mehmeda II Fatiha koji je ovoj ljepotici tepao govoreći da mu je "najdraža na svijetu".

Nakon što smo vidjeli spomenik Kuskayasi - jedinstvenu građevinu u Turskoj koja je podignuta u doba rimskog carstva, posjetili smo i Muzej Amasra gdje se čuvaju predmeti iz bizantijskog, grčkog, helenističkog, osmanskog, rimskog, ali i drugih doba. Odmah u vrtu muzeja će vas dočekati amfore, nadgrobni spomenici te sarkofazi, dok su unutar njega izložene vrijedne kolekcije kovanica, nakita, tradicionalne nošnje, posuđa, oružja i drugih stvari.

Oduševio nas je i Amasrin dvorac, tačnije vidikovac, s kojeg se pruža pogled na kompletan gradić. Tu je smješten i svjetleći lik Ataturka koji noću izgleda kao da "nadgleda" ovo mjesto i nemoguće ga je ne primijetiti. Ugođaj je upotpunio i savršeni mediteranski ručak gdje smo probali poznatu Amasra salatu od devet sastojaka, kao i čuvenu tursku rakiju.

Nakon što se naše putovanje privelo kraju, bilo je jasno da ćemo još dugo biti pod utiscima. No, kada se sve sabere, zaključak je da ćete u Turskoj i na njenim ulicama, naći sve ono o čemu su vam do sada govorili, ali, sigurno, i puno više onoga o čemu nisu. Ipak, ostajemo pri svome da je za potpuno iskustvo bilo potrebno zagrebati ispod površine, odnosno malo dalje od užurbanosti grada na dva kontinenta.

Putovanje duž obale Crnog mora bilo je idealna prilika da upoznamo Tursku kakva je zaista. Uz to, bio je to i melem za dušu, oči i tijelo, u kojem bi uživali svi ljubitelji prirode, svježeg zraka, ali i raznih kulturno-historijskih sadržaja.

Činjenica je da naša avantura nije bila samo jedno u nizu "turističkih istraživanja" gdje dođete u grad i divite se njegovim znamenitostima dok ne popadate s nogu od hodanja. Bilo je to putovanje koje u vama usadi poseban djelić sreće i zbog kojeg se, i nakon više prepješačenih kilometara, osjećate odmorno i ispunjeno. A uspomene? Pa, one su nešto što ćemo zauvijek spremiti u ladicu "nezaboravnog". Zato, ako ikada budete u prilici: Go Turkiye!