"Kod nas ljudi odlaze iz svih sredina, ali u Sani je to dvostruko izraženije nego igdje drugo. Iz drugih općina odlaze mladi, stari ostaju, jedino kod nas svi žele da idu. Stanje u društvu u ljudima je ubilo svu ljubav prema gradu i rodnoj grudi", rezignirano nam govori jedan stanovnik grada koji se ponosi podatkom da leži na devet rijeka i da ima jedinu džamiju u našoj zemlji s četiri munare, Hamzibegovu.
Kao glavnog krivca za stanje u svojoj sredini Sanjani vide najjaču bošnjačku stranku koja ovim mjestom suvereno vlada sve ove godine.
"Sanom zapravo ne vlada stranka, već dva ili tri čovjeka koji kontrolišu sve, a kako im ide najbolje ilustrira činjenica da je prošlog petka ukinuta Centrotransova linija za Sarajevo, čime je Sana potpuno izolirana", tužno nam govore.
Niko se i ne usuđuje da procijeni koliko ljudi sada živi u Sanskom Mostu. Naselje koje je prema popisu iz 2013. godine imalo skoro 20 hiljada stanovnika vjerovatno se prepolovilo.
"Prve subote poslije novogodišnjeg slavlja iz Sanskog Mosta je otišlo devet autobusa prema zemljama Zapadne Evrope. To ilustrira gdje je danas život i u kojem smjeru Sana teče. Ljeti i za vrijeme zimskih praznika ljudi se vrate i naš grad živne, podsjeti na ona vremena kad se na Sani živjelo, imalo od čega i s kim", kažu nam.
Nijedna od predratnih firmi nije preživjela, kako rat tako ni bolno vrijeme poslije. Posebno se to odnosi na drvnu industriju od koje je Sanski Most nekad živio. Nejasno je kako i takve firme, bazirane na sirovinama koje ovaj kraj ima u izobilju, mogu propasti.
Sanu, za razliku od drugih sredina u ovom kantonu, ni migranti nisu pronašli. Mjesto za koje se morate posebno uputiti, koje je ranije bilo usmjereno na Prijedor i Banju Luku, danas i entitetska linija ograničava u svakodnevnom životu.
Sve naše sredine kao da su osuđene na čekanje, a kao i iseljavanje, to nigdje nije tako izraženo kao u Sanskom Mostu. Sana spava mirno, čeka neko novo vrijeme i svoje ljude ponovo na obalama devet rijeka.
