Slikom i riječju o Vrelu Bosne: "Najljepše mjesto na svijetu" sa carskim pedigreom
Historičar i književnik Faris Šačić je u razgovoru za Klix.ba napomenuo da historija Ilidže seže još u vrijeme znamenite neolitske, Butmirske kulture. Riječ je o kulturi koja je nastala 3500. godine prije nove ere i koja je postojala do 2500. godine prije nove ere.
Naš sagovornik je antički period Aquae S na području današnje Ilidže opisao kao dinamičnim periodom. Zapravo je Aquae S bio naziv rimskog naselja na području današnje Ilidže. Spomenuti naziv jasno odražava da se radi o vodom bogatom predjelu.
Šačić je podsjetio da su srednjovjekovni ostaci Ilidže upravo u Vrutcima, mjestu kod Vrela Bosne. Kada je u pitanju, kako je naveo, novovjekovna i savremena prošlost ovog dijela zemlje, ona je ispisana osmanskom, austrougarskom i jugoslavenskom upravom.
"Mjesto neophodno za kvalitetan život"
U nastavku se osvrnuo na historiju Velike aleje, Stojčevca i Vrela Bosne koji su kao cjelina, spomenik prirode pod zaštitom Kantona Sarajevo. Objasnio je zašto je Vrelo Bosne, gdje je izvorište rijeke Bosne, uvijek bilo neophodno za kvalitetan život.
"Kao mjesto bogatih prirodnih ljepota i blagodati neophodnih za održavanje kvalitetnog života jedne društvene zajednice, sigurno je moralo biti poznato još od najranijih ljudskih aktivnosti na ovim prostorima, koje su se, u ilidžanskom slučaju, svakako mogle izvršavati na bogatim ravnicama između rijeka Željeznice i Bosne te njihovih pritoka", ukazao je.
Izdvojio je podatke za koje smatra da govore o tome da se Vrelo Bosne aktivno posjećivalo tokom cijelog srednjeg vijeka. Naime, u blizini Vrela Bosne je nekropola 80 stećaka iz kasnog srednjeg vijeka, a koja je nastala na ruševinama predromaničke crkve koja datira iz 10. stoljeća.
"Na njene ruševine je ukazao još pruski konzul Otto Blau u 19. stoljeću, a tek će kasnije biti istražena. Vrlo je moguće da je to ista crkva koju kralj Bela četvrti spominje 1244. u svojoj povelji kojom potvrđuje posjede bosanske biskupije, navodeći: 'Vrutci, gdje je Crkva svetog Stjepana Prvomučenika', što se danas smatra prihvatljivom tezom", istakao je Šačić.
Vrelo Bosne je tokom osmanske vladavine, kako je napomenuo, obilovalo ljetnikovcima i ishodnim kućama velikaša, a u ovom kraju se desio i značajan susret.
"Možda je najpoznatiji susret iz 1531., a koji je Benedikt Kuprešić opisao u svom djelu objavljenom te iste godine. Tada se delegacija ugarskog kralja Ferdinanda, u kojoj su bili Josip Lamberg i Nikola Jurišić, u Glavogodini, u blizini Vrela Bosne, na svom putu prema Carigradu sastala i s bosanskim namjesnikom Gazi Husrev-begom", naveo je.
Nastanak elitnog urbanog kompleksa
Naglasio je da su se parkovsko područje u centralnom dijelu Ilidže, Velika aleja kojom je to parkovsko područje povezano sa Stojčevcem i Vrelom Bosne, kao i samo Vrelo Bosne, za vrijeme Austro-ugarske počeli planski razvijati kao elitni urbani kompleks na periferiji Sarajeva.
"Još se 1888. pojavljuju nacrti centralnog banjskog kompleksa koji je prvobitno trebao uključivati jedan raskošan hotel, da bi se rastom ambicija došlo do izgradnje dva hotela - Hungaria i Austria, a kasnije i trećeg hotela 'Bosna', zoološkog vrta, labudnjaka, pomoćnih objekata za ugostiteljske i kulturne aktivnosti te uređenja pejsažne arhitekture za koju je 90-ih godina 19. stoljeća bio zadužen (arhitekt) Ćiril Iveković", dodaje sagovornik Klix.ba.
Izdvojio je podatak koji govori o tome da je trebalo izvjesno vrijeme da nastane elitni urbani kompleks.
"Znamenita spisateljica i novinarka Milena Mrazović u tekstu časopisa 'Nada' iz maja 1895. iznijet će da je tokom posjete prestolonasljednika Rudolfa i njegove supruge 1888. ruta putovanja vodila i na Vrelo Bosne, ali iz pravca Blažuja, što nam ukazuje na to da oni zaobilaze centralni parkovski kompleks kod Banja Ilidže. Taj kompleks tada očito nije bio na onom razvojnom nivou na kojem će zateći posjete članova austrougarske carske porodice iz 1910. i 1914.", naveo je.
Međutim, činjenica da su prestolonasljednik Rudolf i njegova supruga posjetili Vrelo Bosne, kako je konstatirao Šačić, mogla bi opravdati tvrdnje da je Vrelo Bosne još u najranijim danima austrougarske vlasti bilo popularno mjesto izletovanja, a što je bila tradicija iz ranijih vremena.
Šačić je govorio o tome kako su se parkovsko područje sa spomenutim hotelima, Velika aleja i Vrelo Bosne razvili kao jedna cjelina.
Naime, ukazao je da je nešto manje informacija o samom uređenju Vrela Bosne nego o uređenju centralnog ilidžanskog kompleksa. No, zahvaljujući pojedinim novinskim tekstovima, katastarskim planovima te putopisnim vijestima može se, kako je naveo, hronološki graditi slika o njegovom razvoju.
Objasnio je značaj izgradnje Velike aleje, kao dugog drvoreda, u stvaranju cjeline sa centralnim parkom, Stojčevcem i Vrelom Bosne.
"Samom izgradnjom Velike aleje te sadnjom drvoreda platana i divljeg kestena, još od vremena okružnog inžinjera Matije Ribarića, radilo se na povezivanju parkovskog banjskog lječilišta s Vrelom Bosne, i to pravolinijskom cestom u dužini nešto manjoj od četiri kilometra. Tako se gradila jedinstvena urbana cjelina, koju je, osim šetnica i kolske staze, od 1895. povezivao i fijaker. Pisac Renner će 1896. napisati da ka Vrelu Bosne 'saobraća omnibus, udoban i uz to s povoljnim cijenama'", naglasio je.
Na kraju 19. stoljeća radilo se i na uređenju samog Vrela Bosne.
"Radi se na uređenju i oblikovanju obala, dodavanju kamenih premaza duž obalnih šetnica, izgradnji i renoviranju mostova kojima se napravila jedinstvena šetna ruta za cijeli park, ponovo se vežući za Veliku aleju. Raspored ovih šetnica možemo vidjeti na nekolicini razglednica s početka 20. stoljeća, ali i katastarskom planu iz 1908.", ukazao je.
Nadalje, prema Šačićevim riječima, izgrađen je i uređen ribnjak te nekoliko manjih ugostiteljskih objekata jednostavne konstrukcije, a Vrelo Bosne je uz bogatu i planski zasađenu vegetaciju poprimilo i konačnu pejsažnu reprezentaciju. Nastojale su se zadovoljiti i potrebe imućnih.
"Postoje informacije da se 1895. radilo na izgradnji posebnog jahačkog puta preko Igmana, koji bi počinjao i završavao na Vrelu Bosne, a što je morala biti investicija kojom bi se zadovoljile potrebe dobrostojećih građana i gostiju Ilidže i Sarajeva", dodaje.
"Najljepše mjesto na svijetu"
Istakao je da je Ilidža u domaćim časopisima u to vrijeme nazivana "Čarobna Ilidža", da ju je njemački pisac Heinrich Renner u svojem putopisu nazvao "Biser Bosne" dok je u britanskoj štampi predstavljena kao "najljepše mjesto na svijetu" s prizorima koji pozivaju na "pjesničko raspoloženje".
"Svakako da su ovi opisi u duhu putopisnog pretjerivanja i subjektivne senzacije, ali činjenica da je autor bio spreman na takve 'poteze perom' daje nam za pravo da barem pomislimo da je na tren, ako i ne u potpunosti, osjetio čaroliju ovog prostora, ostajući njome literarno opijen", smatra Šačić.
Izdvojio je i impresije putopisca Maldinija Wildenhainskog iz 1912.
"Wildenhainski kazuje da 'odmah uz cestu, a ispod visokog Igmana izvire Bosna. Iz 50 izvora mili tu voda što u većim, što u jačim mlazovima i teče između prudja i zelenila, da se tamo malo dalje slije u jezero, gdje hitre pastrve kolo vode. Ima tu više umjetno načinjenih jezera i voda iz jednog jezera teče u drugo dok se ne slije u Bosnu koja odmah na početku tjera mlinove i pilu'. Wildenhainski je bio oduševljen mirom i prizorima koje posmatrao na Vrelu Bosne, sjedeći u hladu ispod neke ilidžanske topole koja je tom prilikom našla mjesto u njegovom rukopisu", naveo je.
Na carskoj ruti
Jedna od najznačajnijih posjeta Vrelu Bosne, za koju je Šačić istakao da se o njoj malo govori, jeste posjeta austrijskog cara i kralja Franza Josepha 2. juna 1910., i to na njegovom višednevnom putovanju kroz Bosnu.
"Kralj je jedno poslijepodne odvojio i za posjetu Ilidži, centralnom banjskom kompleksu, ali i Vrelu Bosne, a sastav putnika je izuzetan. Tu su bili odjelni predstojnik Baron Benko, vitez Mikuli i direktor lječilišta na Ilidži Julius Pojman, koji su se vozili u jednom automobilu. Zemaljski poglavar Marijan Varešanin i sam car u drugom automobili dok su u trećem bili zajednički ministar finansija Burian i generalni ađutant cara, grof Paar", ispričao je Šačić.
Istakao je i kako su građani dočekali carsku delegaciju.
"Prema pisanju tadašnjih novina, cara se posebno dojmilo igranje kola koje su građani Ilidže upriličili na Vrelu Bosne, kao i narodni muzičari koji su tom prilikom odlično odsvirali i 'Carevsku'. Nakon toga se vratio prema hotelskom kompleksu na Ilidži, a sve u skladu s planiranim protokolom. Pozicioniranje Ilidže na ovako značajnu carsku rutu trebalo je opravdati njen značaj, ali i ambicije iz 90-ih godina 19. stoljeća da se od nje napravi elitni urbani kompleks na sarajevskoj periferiji", ponovio je naš sagovornik.
Temelji moderne Ilidže
Također je napomenuo da je austrougarska vlast postavila temelje moderne Ilidže, uključivši je u evropske umjetničke, graditeljske i društvene tokove, a pozicioniravši je ciljano kao mjesto za odabranu klijentelu.
"Razvija se ubrzano i kvalitetno, privlačeći putopise, novinare, zaljubljenike u prirodu, državne funkcionere, do same carske i kraljevske porodice", dodaje.
Šačić je naglasio da ne postoji mnogo mjesta, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego u Evropi, koja se mogu pohvaliti da su ih posjetili i prestolonasljednik Rudolf, i prestolonasljednik Franz Ferdinand i sam car i kralj Franz Joseph - "slavni i sjajni niz carske porodice Habsburg, čim se Ilidža, ali i Vrelo Bosne sigurno mogu i moraju ponositi".
Prema njegovim riječima, Vrelo Bosne će postati znamenit fenomen i u poeziji i narodnoj pjesmi. Općina Ilidža je sredinom 2001. izdala zbirku poezije znamenitih pjesničkih imena koja su pisala o Vrelu Bosne, što ostaje, kako je zaključio Šačić, poseban historijski izvor za sve istraživače koji će tek da se bave ovim temama, svejedno, bili oni književnici, historičari ili, jednostavno, zaljubljenici u Ilidžu.
