Svjetski putnik Edin Krnić: Posjetio 125 zemalja, izbjegao teroristički napad, preživio napad tigra...

"Još kao dijete su me fascinirali dokumenatarci o zemljama širom svijeta. Pitao sam se da li ću ja to ikad dosegnuti, to je za mene bilo kao druga planeta. Za vrijeme nesretnog rata s našim pasošem nisam mogao nigdje putovati. Međutim, kako je rat završio, ponovo se u meni rodila želja za putovanjima. Počeo sam da putujem nakon svih tih ratova. Moje prvo putovanje koje mi je dalo energiju bio je Brazil, karneval u Brazilu, prije 14 godina. Tada sam putovao s prijateljima", kaže Krnić.

Međutim, putovanje s prijateljima nije ga činilo sretnim, jer tako nije imao vremena da dovoljno istraži zemlje koje je želio posjetiti.

"Nakon karnevala u Rio de Janeiru odlazim na Kubu u vrijeme dok je Fidel Castro još uvjek bio predsjednik. Sljedeće godine sam posjetio Tajland. Pored moje urođene želje za putovanjima i upoznavanjem raznih kultura i naroda širom svijeta, te tri destinacije su me dodatno motivisale da putujem. Posjetio sam sva svjetska čuda. Bilo mi je važno da ostanem u tim gradovima koliko ja želim, komuniciram s ljudima, napravim fotografije kakve želim, a to sam mogao jedino sam. Koliko god to ljudima izgledalo teško, opasno, meni je to pjesma u smislu da mi nije teško otići ni u zemlju kao što je Sjeverna Koreja. Tamo su me dočekali kao najcjenjenijeg gosta, a ovo najviše moram zahvaliti činjenici da dolazim iz bratske i prijateljske 'Jugoslavije'. U ovoj zemlji se svi rado sjećaju Tita kojeg i danas spominju s velikim poštovanjem", priča ovaj svjetski putnik.

Kad je bio u 82. državi, ambasada Turske u Podgorici i Turski kulturni centar pozvali su ga da organizuje izložbu svojih fotografija. Tako je i bilo...

"Nakon toga, kada sam se vratio s putovanja, svojim prijateljima sam pričao kako mi je bilo, neki od njih su bili novinari i zamolili su me da pišem o svojim putovanjima. Počeo sam da pišem o tome jer me je na to natjerala prijateljica Damira Kalač, novinarka u redakciji crnogorskog portala Vijesti, a sve sam to radio onako iz srca i to se ljudima svidjelo. Također, urednica jutarnjeg programa, moja prijateljica Marija Razić zamolila me da joj montiram video dok sam na nekoj destinaciji", priča Krnić.

Vrlo brzo počeo je i da snima na destinacijama na kojima je bio, ali i da montira snimke.

"Ljudi su bili šokirani kad su vidjeli da sam uspio da uđem u zgradu Vlade Sjeverne Koreje, da tamo snimim video s njihovim ministrima, da sam uspio da napravim video s vojnicima u Sjevernoj Koreji. Svi znaju da je to zabranjeno i da se za to ide u zatvor. Snimio sam i kako izraelski vojnici maltretiraju Palestince, kako ljudi ne mogu da uđu u džamiju na džumu, nego ih jednog po jednog maltretiraju kao na aerodromu. Za sve to sam imao hrabrosti, jer sam prikazao realno stanje Palestine", iskren je Krnić.

Zbog toga je nagrađen počasnim palestinskim državljanstvom od palestinskog predsjednika Mahmouda Abbasa, koje mu je u njegovim rodnim Tuzima uručio ambasador Palestine u Crnoj Gori gospodin Rabii Hantouli.

"Prikazao sam u svom videu kako sam ja Palestinu vidio za devet dana i na osnovu toga sam od predsjednika Mahmouda Abbasa dobio počasno državljanstvo Palestine, pasoš i orden zasluga za narod. Meni je to vrednije nego da sam dobio 100 hiljada eura", govori Krnić.

Najviše su ga, ističe, oduševili ljudi s Islanda, Irana, Palestine, Japana, Butana, Koreje, Rusije, Jordana, Mongolije i Afganistana.

"Ono što tamo možete doživjeti ne možete ni u najluđim snovima. Na Island dođete u jednu trgovinu gdje nema nikoga, kao da ste u pustinji, izaberete nekoliko artikala, sami izračunate koliko oni koštaju, ostavite novac u jednu čašu i krenete dalje. Druga stvar, ljudi su tamo veoma susretljivi, voljni pomoći, čak i materijalno. Također, oduševilo me da Island ima toliko ljepote, da svakih pedeset metara imate čemu da se divite. S jedne strane su vodopadi, s druge sante leda, s treće ovce i oduševljeni ste. Nema policije tamo i tamo nećete doživjeti da ljudi psuju ili vas kažnjavaju za nešto", priča Krnić oduševljeno.

Osim toga, hvali srdačnost i ljudi u Iranu, Afganistanu, Jordanu...U Butanu se prvi put susreo sa neobičnim običajima.

"Butanci i Tibetanci su također veoma zanimljivi, oni su se s Tibeta doselili i osnovali svoju državu Butan. Za Butan je karakteristično da žene mogu imati, ako žele, dva, tri, četiri ili pet muževa, ali oni moraju biti braća. I ona kad rodi dijete, njeni muževi brinu o djeci, a ne ona. Sve što ona mora jeste da podoji dijete, a muževi dijete presvlače, nose... Ona se uda za braću, jer imaju veliki imetak, bogatstvo, da taj imetak ne bi išao nekom drugom. Djeca ne pitaju ko je biološki otac, svakog od njih zovu ocem. Dobrota ljudi na Tibetu je neopisiva, ali žalosno je da žive veoma teško, prosjek života im je pedeset godina. Brzo ostare zbog visine i sunca koje im zgužva lice, ali njihova duhovnost je nenadmašna", naglašava naš sagovornik kojeg slušamo s pažnjom.

Napad tigra 2012. godine

Isto tako je, nastavlja, i u Južnoj i Sjevernoj Koreji, Japanu... I mada je naizlazio na brojne opasnosti, kaže nam kako baš nikad ne razmišlja o opasnostima s kojima se može suočiti na svojim putovanjima. Tako je bilo i na Tajlandu kada ga je napao tigar. Bilo je to 2008.

"Tu je bio jedan budistički hram koji se nalazio skroz u šumi, daleko od civilizacije. Tu naravno žive predatori. Kad sam ušao u taj hram, vidio sam dva tigra, kao naivni turista mislio sam da su oni pripitomljeni, ali me tigar napao, počeo da mi vuče kožu, i danas imam ožiljak. Nisam se uplašio jer nisam bio u divljini, bilo je puno budističkih monaha, znao sam da će mi neko pomoći", kaže Krnić.

Ipak, najveću opasnost doživio je u Afganistanu za vrijeme terorističkog napada u Mazar Sharifu.

"Kada je riječ o Afganistanu, Sudanu, Južnom Sudanu i Somaliji, glase za veoma opasne države, jer nikad ne znate kako opasna situacija može da bude. Tako sam bio svjedok jednog terorističkog napada u Afganistanu, vidio sam stravičan prizor gdje su vojniku pored mene rasuli mozak, to je bilo strašno. S druge strane, shvatio sam da je to samo jedno iskustvo više za mene. Teško sam dobio vizu za Afganistan, u tome mi je pomoglo Ministarstvo vanjskih poslova Crne Gore", prisjeća se Krnić.

Bilo je vrlo teško, kaže nam, odlučiti se posjetiti Južni Sudan i Somaliju.

"Kada sletite u Mogadish, može neko da vas otme dok šetate i da traži novac za vas. Međutim, ja uvijek nađem nekog zaštitnika da me brani, upoznam se s nekim lokalcem i nemam tih problema. Razbio sam te probleme i predrasude i prijatno sam iznenađen gostoprimstvom tih ljudi. Kada snimam nešto ekstremno, kada ronim s ajkulama, skačem iz aviona iznad vodopada, ili se penjem na visine iznad 6.000 metara, toliko želim sve da vidim, da nikako ne razmišljam o opasnostima koje me mogu zadesiti", priznaje Krnić.

Nikad ne zna, dodaje, koliko će se zadržati u nekom gradu, uvijek kupuje karte u jednom pravcu. Jedna od njegovih destinacija bila je i Rusija.

"Ruta koja je najzanimljivija svakom svjetskom putniku definitivno je Transsibirska željeznica. Transsibirska željeznica je od Moskve do Vladivostoka i ona je duga oko 9 hiljada i 300 kilometara. Ja sam toj putanji dodao još jedan grad tako da sam putovao od Sankt Peterburga do Vladivostoka tačno 10 hiljada i tri kilometra, to je trajalo ukupno 19 dana sa zadržavanjima u nekoliko gradova na toj čuvenoj ruti. Usput sam izašao po nekoliko dana u gradovima kao sto su Kazanj, Eksterinburg, Novosibirsk, Irkutsk, Ulan Ude pa sve do Vladivostoka. Onaj ko to nije učinio, i nije vidio, ne može reći da je vidio Rusiju. Najljepši dio ove destinacije je okolina Irkutska i čuveno Bajkalsko jezero koje se nalazi u srcu Sibira, ima dvadeset posto svjetske pitke vode, najčistije na svijetu, to je pravo bogatstvo Rusije, govori Krnić.

S obzirom na to da ima sina i dvije kćerke, njegova putovanja traju od septembra do kraja maja. Između toga, on je posvećen porodici,, sinu Ammaru, te kćerkama Sari i Nayle. Kaže nam to i za kraj priče ostavlja poslasticu. Istraživanje Afrike i druženje s 39 raznih afričkih plemena.

"Najljepše iskustvo imao sam u Namibiji, kada sam bio s Himba plemenom. Oni žive na temperaturama oko 50 stepeni celzija, u crvenim pustinjama. To je zemlja koja nema rijeka i samim tim je velika suša. To pleme se ne kupa, ne tuširaju se, nego mažu svoju kožu puterom i zemljom i tako se štite od malarije i raznih bolesti. Kako bi ukrutili kosu, mažu je blatom. Njihove su kuće veoma male, spavali smo jedni pored drugih, svi na podu. Oni su me prihvatili kao člana porodice. Bio sam vrlo sretan s njima, ne bih to poredio ni sa jednim hotelom s pet zvjezdica", tvrdi Krnić.

Osim toga, neobično iskustvo stekao je i s plemenom Hamer iz Etiopije.

"Ovo pleme ima najhrabrije žene, žene koje traže od svojih muškaraca da ih redovno bičuju prilikom rituala Bull jumpinga kada su njihova leđa uvijek krvava. One muškarce prizivaju rogom da ih bičuju. Ti muškarci se zovu Maza i oni su mladoženjini kumovi. Zanimljivo je da se muškarci u tom plemenu ne mogu oženiti dok ne preskoče sedam bikova četiri puta, a to je predigra pred bičevanje", priča nam Krnić.

Nekoliko sati proveo je i u društvu najopasnijeg afričkog plemena Mursi.

"Zanimljiva je činjenica da, iako sam probao svašta od hrane, poput škorpiona, prženih ili pečenih zmija, skakavaca, pauka, larvi..., nikad se nisam razbolio ili imao problema sa stomakom", kaže Krnić.

Uz tu konstataciju, nažalost, privodimo ovo naše "putovanje svijetom" kraju. A našem sagovorniku poželjeli smo da i dalje ostane zdrav i da ga sreća prati na narednom putovanju.