Tomislav Cvitanušić i Armin Gazić nakon povratka s najhladnije planine svijeta: Lekcija za cijeli život
S druge strane, Tomislav Cvitanušić ističe da Denali ima specifičan geografski položaj te da se ističe po brutalnim hladnoćama i surovosti koja utječe na psihu penjača. On je istakao i to da svi oni koji se odluče popeti na Denali trebaju biti krajnje pozitivni te da, ukoliko idu u timu, budu maksimalno složni.
"Armin i ja se znamo nekih 15-ak godina i svaki naš susret je bio prožet smijehom i dobrim šalama. To su bili preduvjeti da nas dvojica kao tim pokušamo izvesti uspon na planinu koja je jako zahtjevna kako u logističkom tako i u meteorološkom smislu. Osim savršene fizičke spreme, penjači moraju biti i mentalno jaki kako bi izdržali na -30 stepeni. To treba psihički prevazići, otkopčati vreću, doslovno otopiti kocku leda za čaj ili kafu kako biste nastavili dalje", kaže nam Cvitanušić.
Za uspjeh je nužno kvalitetno se pripremiti
Oni nam objašnjavaju da svake godine bude izdano oko 1.100 dozvola penjačima širom svijeta kako bi pokušali osvojiti Denali. To je broj koji su odredili rendžeri iz tamošnjeg nacionalnog parka i ovu cifru nije moguće preći. U trenutku kada su Tomo i Armin stigli bilo ih je 499 na planini, a do tog trenutka je na vrh izašlo samo devet alpinista, što im, kako kažu, nije davalo velike šanse.
"Uprkos svemu, mi smo imali dogovor da ćemo slušati jedan drugoga, da ćemo biti strpljivi, da ćemo ponekad donositi odluke koje nisu u skladu s planovima i sl. Na planinama poput ovih penjači se susreću s brojnim subjektivnim i objektivnim opasnostima. Na objektivne opasnosti čovjek teško da može utjecati, ali može birati način i vrijeme kada pristupa planini. Treba voditi računa koje je godišnje doba kada se kreće na ekspediciju, kakve su vremenske prognoze, da li je potrebno nositi dodatnu opremu, dok se u subjektivne opasnosti ubrajaju loša fizička sprema i neiskustvo penjača. Pošto se vremenske prilike u planinama mogu promijeniti u kratkom vremenskom intervalu, trebate biti spremni na to. Također, treba osigurati i adekvatan alat za ekspediciju kao što su užad, karabineri i pojasevi, ali i paket prve pomoći", priča ovaj dvojac.
Prije nego što su krenuli prema Sjevernoj Americi, Tomo i Armin govore kako su najprije napravili plan na 15-ak stranica o svim detaljima vezanim za uspon, ali ističu i to da je tehnička priprema za ovu pustolovinu, koja mora biti hirurški precizna, trajala čak osam mjeseci.
"Put od Sarajeva do same planine Denali uključuje osiguravanje povratne avionske karte, kupovinu dozvole za penjanje, prijevoz avionom iz mjesta Talkeetna do baznog kampa i nazad, nabavka hrane, goriva, određene specijalističke opreme, da ne spominjem individualnu opremu koja je izuzetno skupa. Na ekspedicije kao što je ova vrlo je teško otići bez podrške partnera, a nama su to u ovom slučaju bili Laško Malt, Argeta, Sberbank BH d.d., Vienna Osiguranje, Volkswagen BiH, Ewopharma te portal Klix.ba, kojima se ovim putem zaista zahvaljujemo", napominje Cvitanušić.
Osim entuzijasta koji se samostalno upuštaju u ovakve i slične akcije, Tomislav Cvitanušić kaže da postoje i oni koji idu preko agencija i profesionalnih organizacija, što je jako skupo. Uspon na Denali organiziran preko profesionalnih agencija, kako on kaže, košta oko 8.500 dolara.
Koliko je važno popeti se, toliko je bitno i spustiti se s planine
Iako se nekoliko penjača iz BiH već ranije popelo na Denali, Cvitanušić i Gazić naglašavaju kako su bili iznenađeni što na internetu nisu mogli pronaći nijednu fotografiju bh. alpinista na vrhu sa zastavom BiH. Kažu da su se zarekli da će na vrhu napraviti jednu takvu fotografiju da bude na ponos njima i brojnim njihovim prijateljima.
"Napustili smo Sarajevo 23. maja, a vratili smo se 12. juna kasno navečer. Znači, 21 dan je bio između odlaska i povratka. Uspon iz posljednjeg, tzv. jurišnog kampa, koji se nalazi na 5.300 metara nadmorske visine, prema vrhu Denalija trajao je nešto više od šest sati, a povratak oko četiri sata. Međutim, strašni klimatski uvjeti, tačnije jaki udari vjetra, najveći su problem mnogobrojnim penjačima. Naprimjer, nedavno je u blizini samog vrha prenoćio jedan Japanac kojem će, prema svemu sudeći, morati amputirati prste na nogama zbog promrzlina. Mi smo bili spremni i da zanoćimo, imali smo dobru opremu, ali je pitanje s kakvim bismo se posljedicama probudili. Za takvo što trebate imati debelu pernatu jaknu, a u vreći za spavanje treba biti sva oprema koja ne smije da se smrzne. Dakle, ulošci cipela, satelitski telefon i druga elektronika, boca s vodom ili čajem, pa čak i rukavice koje su možda mokre od prethodnog dana. Mi smo bili spremni ako bude trebalo da kopamo i tzv. vučiju rupu", objašnjavaju oni.
Armin Gazić potcrtava da nije uspjeh samo izaći na vrh određene planine, on kaže da je mnogo važnije spustiti se bez ikakvih posljedica na zdravlje. On ilustrira da je uspon samo kraj prvog poluvremena u kojem imate jedan pogodak prednosti te da je puno važnije privesti utakmicu kraju s povoljnim rezultatom.
"Tog jutra 6. juna kada smo otvorili šator nije bilo niti jedne jedine sekunde kolebanja. Samo smo se pogledali čime smo ozvaničili da ćemo krenuti prema vrhu. Međutim, Armin je predložio jednu jako bitnu stvar, a to je da nećemo ići prvi. Pustili smo par penjača da prte snijeg, što značajno oduzima energiju. Nakon što su dva penjača prije nas prošli, mislim da su bili Italijani, mi smo se za njima kretali, a već smo uštedjeli energiju na razgrtanje snijega. Neki bi rekli da je to lukavost, ali mi bismo kazali da je to stvar planiranja. Mi smo išli više na znanje i iskustvo tako da je sve mirisalo na uspjeh", kazao je Tomislav.
Brojne opasnosti vrebale na svakom koraku
Osim teških promrzlina, Gazić kaže kako im je najveća opasnost prijetila od nadmorske visine. On govori kako su se dobro aklimatizirali i da su vodili računa da ne dođe do pojave simptoma visinske bolesti, među kojima se izdvaja pojava plućnog edema, zbog koje bi morali hitno prekinuti ekspediciju.
"Kada se upuštate u jednu ovakvu avanturu, od presudne je važnosti imati nekoga uz sebe, imati dobrog partnera. Ovo se posebno odnosi na Denali gdje individua nije toliko funkcionalna kao tim. U pohod na Denali idealno je da kreću dvije do tri osobe, ne više, te da te osobe 'kliknu'. Ja sam ponosan na Tomislava i sebe zato što jedan drugog tokom ovih 20-ak dana nismo pogledali poprijeko, a kamoli šta drugo. Vi se žrtvujete za tim i funkcionirate kao tim. Prilikom silaska iz posljednjeg kampa u kamp C3, otišao sam ispred Tome da postavim šator, a s obzirom na veliki teret koji smo nosili i da sam stigao prije njega u C3, ja sam se vratio i preuzeo dio opreme od njega. Ja znam da bi i Tomo to isto uradio i za mene. Takvu količinu drugarstva nije moguće opisati i samo na taj način možete uspjeti. To je recept za uspjeh", dodaje Armin Gazić, instruktor Sarajevske škole alpinizma.
Na vrhu planine poput Denalija, ali i generalno tokom dugotrajnih putovanja, kažu da nužno dosadi hrana koju imaju sa sobom, a to su uglavnom paštete. Naglašavaju da su u više navrata poželjeli pojesti hranu koju jedu kada nisu na ekspedicijama, ali govore da im je to u više navrata poslužilo i kao važna životna lekcija da poštuju ono što imaju i da se zadovolje sitnicama.
"Čudno je kada otvorite Argetu koja je zaleđena i koju morate staviti u šerpu s kipućom vodom kako bi se odledila. Zatim tu toplu Argetu mažete na neki kreker kako biste opstali. U takvim uvjetima često žudite za nekim jednostavnim obrokom koji vam dosadi kada ste kući. Naučite cijeniti stvari. Zanimljiva su bila i jutra tokom mukotrpnih uspona te kretanja iz baznog kampa. Vrlo često smo gledali jedan u drugog s nadom da će se partner odlučiti izaći iz vreće za spavanje, izviriti napolje i zapaliti vatru kako bi napravili topli napitak koji bi nas okrijepio. Zaključak ove priče je da trebamo biti zahvalni na malim stvarima te da trebamo biti sretni što možemo popiti toplu kafu, porazgovarati s prijateljima te na kraju dana leći u topli krevet", kaže Tomislav Cvitanušić.
S obzirom na to da su i Tomislav i Armin porodični ljudi i da su svakodnevno okupirani poslovnim obavezama, pitali smo ih kako uspijevaju trenirati i odlaziti na raznorazne ekspedicije i brojna takmičenja. Oni nam odgovaraju da je ključ u planiranju slobodnog vremena i posvećenosti cilju.
