Bogdan Medić Minja (86) prvi je povratnik u Martin Brod a vratio se sredinom 1997. godine. U ovom naselju na samoj granici sa Republikom Hrvatskom, danas živi oko 30-ak ljudi i većinom su to penzioneri. Neki primaju penziju od Federacije BiH gdje je minimalna penzija zagarantovana, a sa povećanjima danas iznosi 500 KM, dok neki primaju penziju iz entiteta Republika Srpska i uglavnom se ona kreće oko 300-380 KM.
Od početka procesa povratka do danas umrlo je 135 mještana, uglavnom osoba u poznoj životnoj dobi. Imaju školu ali svega tri učenika danas pohađaju nastavu, a nekada je sve vrvilo od djece. Ambulanta je stara i dotrajala ali radi. Jedna je stalno zaposlena medicinska sestra. Martinbrodski penzioneri se također liječe u obližnjem Kulen-Vakufu gdje po potrebi odlaze ljekaru koji dolazi dva puta sedmično.
“Ima nas koji smo otišli u Drvar, neki su otišli u Banju Luku, a ovo nas nekoliko što je ostalo prebacili smo se u Kulen- Vakuf. Odem ovdje u ambulantu, pita me sestra šta mi je i traži da joj objasnim a ja neću. Hoću sa doktorom da pričam. Šta ja imam njoj da objašnjavam. I kažem ja doktoru Muratu da hoću da se prebacim. A on kaže meni da to nije problem i ponese moj karton. Ljubazan čovjek, pravi gospodin”, priča Minja.
Mještani posebno ističu problem loših puteva koje treba urediti i asfaltirati.
“Prošli ste s tim dolje putem i vidjeli ste rupe. Milorad Dodik je dao 12.000 eura za uređenje puta. Gdje su te pare otišle i u šta su se potrošile ne znam, ali u put nisu. Dok je načelnik Bihaća bio Hamdija Lipovača, bilo je neke brige za ovaj kraj ovdje. Emadžad Galijašević je također bio dobar, posjećivao nas je ovdje i brinuo za ovaj kraj. Ovi poslije niti dolaze niti se brinu o ovom kraju”, kaže Minja.
Bogdan ima i vlastiti mlin na vodu, a tu je još sačuvana i prirodna mašina za pranje veša. Sve dobro funkcioniše, samo nema domaćice. On i sin od njegovog brata žive sami i snalaze se.
“Sve imam još samo da mi neka humanitarna organizacija hoće obnoviti krov na kući. Star je i dotrajao, ne znam koliko će izdržati”, kaže Minja.
Osim prirodnih ljepota, ovdje u Martin Brodu postoje i kulturno-vjerski spomenici izuzetne historijske vrijednosti. Manastir Rmanj koji je posvećen Nikolaju Mirlikijskom podignut je 1443. godine. Upisan je kao zadužbina Katarine Branković, kćerke Đurđa Brankovića i supruzi Urliha 2 Celjskog.
I tako život u Martinbrodu ide svojim tokom već stoljećima. Voda teče istim tempom, priroda se ne mijenja, ljudi stare, a duhovni život se održava.
Samo politika i vlasti se mijenjaju. Jedni odlaze, drugi dolaze, smjenjuju se ideologije i politički pogledi na ono što je bitno i ono što je manje važno. Do nekih boljih vremena i okolnosti, povratnici šalju pozdrave iz lijepog Martin Broda uz nadu da neće biti zaboravljani.
Lana Stanišić: Imam dovoljno posla na sebi da bi me pogađali komentari anonimnih dušebrižnika
