Upoznajte Iran: Zemlja nevjerovatne historije i gostoljubivih ljudi željnih promjena
Šta Bosanci i Hercegovci znaju o jednoj od najstarijih civilizacija na svijetu osim da su muslimani i da su u istoj grupi sa Zmajevima na Mundijalu?! Bojim se, veoma malo.
Dobrodošlica
Već na armensko-iranskom graničnom prijelazu osjetio sam dobrodošlicu. Na granicama sam često i znam da graničari, koji nerijetko sa čuđenjem bulje u moj putnički dokument, jer im je nepoznat, baš i nemaju najsretnije izraze lica tokom svog radnog vremena. Međutim, iranski granični policajac stavlja pečat u moj pasoš i s osmijehom govori: "Dobrodošao u Iran".
Političko-socijalna situacija u zemlji
U novijoj historiji Irana 1979. godina imala je ključni značaj. Tada se desila Islamska revolucija pod dirigentskom palicom duhovnog vođe Ruholaha Homeinija. Od tog trenutka Iran se transformirao u konzervativnu islamsku državu. Homeini je preminuo 1989., ali to nije značilo kraj za tadašnji islamski režim. On je dobio nasljednika krojenog po mjeri - Ali Hamneija.
Upravo ova dva lika možete vidjeti na svakom koraku u Iranu, u svakom restoranu, radnji, hotelu, javnom toaletu...Njihove fotografije po zakonu moraju biti okačene na zidove svih objekata. Ljudi ovdje ne pitaju koliko imaš novca, nego koliko imaš Homeinija.
Porodice sa kojima sam imao priliku da pričam nisu zadovoljne, a kako biti zadovoljan kada ne možeš "ne biti musliman" (za odstupanje od Islama slijedi smrtna kazna), nemaš slobodu konzumiranja alkohola, ne znaš kako je to izaći na rock koncert, nemaš mogućnosti naći se sa momkom ili djevojkom u parku...Sve ovo je strogo zabranjeno zakonom.
Žene su manje vrijedan spol, osuđen na brigu o djeci i kućne poslove. Svaka djevojčica u dobi od devet godina mora početi nositi hidžab, bez obzira da li to želi ili ne.
Manjine u Iranu kao što su Kurdi, Arapi i Azeri nemaju mogućnosti učenja vlastitog jezika u školama. Njihove slobode izražavanja etničkog identiteta su ograničene.
Naravno, ne želim da negiram postojanje vjernika u Iranu. Vjerovatno i više od 50 posto ukupnog stanovništva (po oficijelnim podacima Iran broji 77.189.669 stanovnika) čine ljudi kojima režim odgovara, samo želim naglasiti da milioni ljudi trpe. Napetost u zraku postoji, čekaju se promjene.
Gradovi
Planirajući put u Iran nisam mogao odoljeti da posjetim neke od prelijepih gradova kao što su Isfahan, Jazd i Kašan. Atmosfera je specifična, gradovi se bude rano mirisom svježeg iranskog hljeba, otvaraju se prodavnice u kojima se može naći svega i svačega. Imao sam utisak da je jedina grana privrede ustvari trgovina, dok je naprimjer restoran u milionskom gradu teško naći, o kafiću da i ne govorim.
Ipak, zanimljiva stvar je to što niko nije pokušavao da me uvede u svoju prodavnicu kako bih nešto kupio, u najekstremnijem slučaju pokušavali su da me uvedu u svoju prodavnicu kako bih s njima popio čaj. Iranci piju mnogo čaja i piju ga često.
Svaki grad ima bazar u centru, gdje se tradicionalno prodaju iranski ručno rađeni tepisi, koji su jedan od poznatijih izvoznih proizvoda ove države. Panoramom grada vladaju masivne džamije ukrašene prelijepim mozaicima. Ipak, većina je tokom čitavog dana prazna.
Oko podne grad umire, prodavnice se zatvaraju, svi idu kući na ručak koji su pripremile hanume (žene na perzijskom jeziku) i popodnevni san. U Iranu ljeti temperature dostižu i do 40 stepeni, pa je ovakav običaj potpuno razumljiv.
Priroda
Tokom svojih putovanja uvijek pokušavam da izbjegnem standardne turističke destinacije i tražim nešto manje istraženo, samim tim, više zanimljivo za mene. Odlučio sam da će u Iranu to biti planinski lanac Zagros i dio koji se zove Kurdistan. Ta provincija se nalazi na istoku zemlje, u dijelu koji graniči s Irakom.
Imao sam sreće jer sam na svom putu sreo iskusnog planinara iz Isfahana, koji me je poveo u šetnju sa svojim prijateljima na Zagros. Bila je to jedna od najljepših planina na koje sam se popeo u životu. Nakon cjelodnevnog pješačenja bio sam njegov gost, jeo njegovu hranu i spavao na njegovom krevetu.
Oproštaj od novostečenog prijatelja nije bio lak, ali ja sam morao nastaviti put na zapad. Odredište mi je bilo selo Palangan, raj za ljubitelje ruralnih sredina. Smješteno je na dvije strane kanjona, a kroz selo protiče rijeka. Kad god se nađem na takvom mjestu pomislim koliko je svijet velik i neistražen, a s druge strane mali ako ne putuješ.
Gostoprimstvo
U jednom selu blizu grada Marivana i granice sa Irakom htio sam iskoristiti priliku i kupiti svježa jaja sa sela, kako bi ih kasnije pojeo za ručak. Ušao sam u skromnu seosku prodavnicu u kojoj je radio čovjek još skromnijeg izgleda.
Govorom tijela sam objasnio prodavaču da želim kupiti šest jaja, što je on uspio da razumije. Uručuje mi jaja, a ja, kao što normalno u prodavnicama radim, želim da mu platim.
No, prodavač se jako uzbudio i počeo da mi objašnjava na perzijskom kako nema šanse da mu platim, ja koji sam vjerovatno u mnogo boljoj finansiskoj i životnoj situaciji, jer sam u tom trenutku njegov gost.
Izašao sam iz prodavnice nekoliko minuta kasnije nakon duge rasprave o tome zašto ne mogu jesti večeru koju bi specijalno za mene skuhala hanuma prodavača i spavati u njihovom domu bar jednu noć. Nažalost, žurio sam. To je Iran.
