"Trans osoba te gleda": Grafiti sa LGBT porukama na sarajevskim pločnicima
Ovi grafiti su, navodi u razgovoru za Klix.ba jedna od LGBT aktivistica koji je ovom prilikom željela ostati anonimna, vrlo jasne poruke i politički stav prema zemlji, gradu i institucijama.
"Ulične akcije radimo i rade svi oni koji ne mogu ili ne žele biti vidljivi, iz sigurnosnih razloga, a naš glas također treba da se čuje. Ovo je ono što smo sada znali da uradimo. Ostavit ću poruku na ulici, neko će je pročitati i znat će da i ja šetam tuda. To je i jedna od poruka 'Lezbejke šetaju gradom', jer kada god se u javnom prostoru spomene bilo šta što ima veze sa LGBT pričom, prvi, najjači i najglasniji odogovor je 'Pederi neće šetati ovim gradom', kao da ne šetaju, kao da nas nema, kao da ne postojimo. Eh, i lezbejke šetaju i trans* osobe su tu. Nikad ne znate. To može biti vas taksista, vaša prodavačica, frizer ili frizerka, profesor ili profesorica... Postojimo", kaže naša sagovornica.
"Poenta je u tome da smo željeli pokazati da mi kao pripadnici i pripadnice LGBT populacije, mi - gejevi, lezbejke, biseksualne i transrodne ili transeksualne osobe itekako postojimo, da smo tu oko vas i da smo ravnopravni građani i građanke, koji idemo u istu školu/fakultet kao i ostali, idemo na posao (ako radimo), plaćamo porez ovoj državi, također nas brinu sve brige kao i ostatak građanstva ove zemlje. Mi nismo najveći problem niti pošast društva, već smo zajedno sa svima ostalima dio sistema koji očigledno ne funkcioniše na mnogo nivoa", poručuju.
I iako ulične ili gerilske akcije oduvijek postoje kao otpor sistemu, aktivisti ističu univerzalnu vrijednost njihovih poruka koje se mogu vidjeti i na ulicama drugih gradova i država. Ta vrsta aktivizma postoji odavno, te je u posljednjih 20 godina svojevrsni dio subkulture koja za cilj ima poslati različite političke poruke i stajališta.
"S druge strane, ako vam se stalno govori da je 'to što ste vi (gej/lezbejka/biseksulna ili transrodna osoba) OK, ali da ostanete među vaša četiri zida' mi želimo sad da kažemo da su naša četiri zida i van naših domova ili naših sigurnih prostora. Živimo u istom gradu, i da, hodamo ovim gradom, i da, korisitimo iste usluge kao i ostali, stoga je izlazak na ulicu svojevrsno zauzimanje javnog prostora, koji je i naš. Mi plaćamo čišćenje i (ne)sređivanje tih ulica."
Grupa je napravila četiri/pet stencila sa različitim porukama, a jedna od njih se odnosi i na prajd ili paradu ponosa. Poruka 'Ne treba mi prajd da šetam', navode, ne znači da prajd kao politički čin nije potreban, te šta god drugi mislili, prajd će se desiti.
"Ali je poenta u tome da je nama prajd svaki dan (ne u smislu šarenog veselog prajda koje vidite u zemljama gdje su LGBT osobe ostvarile svoja prava). Prajd je kad ideš u granap, prajd je kad rentaš stan sa partnerom ili partnericom pa se objašnjavaš gazdi ili gazdarici što ste oboje iz Sarajeva, a rentate stan zajedno u Sarajevu), prajd je kad odeš doktoru i kažeš 'moja partnerica je sa mnom', jer si bolestan, a to parovi rade. Prajd je jer nikad ne znaš na kakvu ćeš reakciju naići, zato je borba, jer ne znaš ko će te prepoznati ili još gore ko će pretpostaviti da si možda gej ili lezbejka ili trans* osoba", priča naša sagovornica.
Ipak, i pored truda pojedinaca, LGBT aktivisti smatraju kako on nikad neće biti dovoljan da se naprave ključne promjene u društvu, te da je potrebno da organizacije koje se bave LGBT pravima ili bilo koje druge ljudskopravne organizacije nastave svoj rad.
"Oni dolaze do institucija, mi obični građani i građanke ne možemo doprijeti tamo, ali možemo da ovaj način pokazati da smo tu i da nismo samo mali procenat ili manjinska grupa. Mi živimo naš aktivizam svaki dan. Nažalost, još se nije skupila kritična masa ili skupina koja bi izašla javno sa licima, ili barem neki drugi pokret (feministički/radni/studentski) kojem bismo se i mi mogli priključiti. Do tad, prostor je naš, bas kao i svačiji. Ima još formi zauzimanja javnog prostora osim stencil grafita."
Kažu kako su namjerno koristili jezik koji koristi građanstvo i koje ljudi bolje razumiju.
"Ljudi ovdje ne znaju ni razliku između homoseksualnosti i heteroseksualnosti, ali po defaultu mrze i žele da ubijaju. E, to je tragedija. Ja više nisam ni ljuta, nego stvarno imam potrebu da priđem takvim osobama i kažem – 'Dobro, šta je tačno tvoj problem?' Jer pozivanje na tradiciju, moral i ostale dobre vrijednosti je isprano. O kojoj tradiciji pričamo? Naravno da je bilo i homoseksualnih i transrodnih osoba odvajkada, ali su bili undercover u hetero brakovima i duboko nesretni. Da li smo mi danas sretniji? Ako ništa, ne podilazimo ili barem manje podilazimo društvenim očekivanjima, a borba za prepoznavanje nas kao jednakopravnih građana i građanki je započela i nastavlja se", poručuje jedna od LGBT aktivistica iz Sarajeva.
