Međuvršnjačko nasilje i homofobija: "Naše društvo normalne stvari imenuje neprirodnim i obrnuto"
Međuvršnjačko nasilje ili bullying je oblik agresivnog ponašanja koje se ponavlja kroz vrijeme, a čiji je glavni cilj da se druga osoba zastraši ili povrijedi (fizički ili psihički).
Problemu nasilja se ne pristupa dovoljno ozbiljno, a psihoterapeutkinja Belma Žiga za Klix.ba govori kako je dosta često vjerovanje da je vršnjačko nasilje "normalno" među djecom.
"Kod nasilja postoji namjera da se izazove šteta, kao i jasna neravnopravnost moći/snage, te se često događa ili postoji prijetnja daljnjim nasiljem. Kada nasilje eskalira, kod žrtve se javlja strah, što omogućava nastavak nasilja. Uvjerenje da nije opasno ili da je to uobičajena stvar nas dovodi do toga da na opasne ili potencijalno opasne situacije ne reagiramo, kao odrasle osobe koje su dužne štititi djecu", pojašnjava Belma Žiga.
Međuvršnjačko nasilje može biti direktno ili indirektno, verbalno, fizičko, emocionalno, ekonomsko, seksualno i kulturalno, a ono je često usmjereno prema LGBT osobama, te u tom slučaju govorimo o homofobiji.
Homofobija se najčešće definira kao iracionalni strah od homoseksualnih osoba koji se ispoljava u obliku netolerancije, predrasuda, mržnje i nasilja. Međutim, reakcije netolerancije i nasilja prema homoseksualnim osobama se razlikuju od reakcija straha kod anksioznih poremećaja kad su u pitanju fobije. U slučaju homofobije se radi o emocijama mržnje i gnjeva i one se ne mogu svesti pod strah, te homofobija ne predstavlja klasičan oblik fobije.
Žrtve nasilja pokazuju niz ponašajnih i emocionalnih teškoća
Najčešći problemi s kojima se susreću mlade LGBT osobe su povezani s društvenom diskriminacijom i osudom koju trpe, a nasilje često kreće još od školskih klupa.
"Psihološke posljedice su često anksiozni poremećaji i poremećaji raspoloženja. Ove posljedice nastaju isključivo kao dio iskustva odbacivanja i različite vrsta nasilja koju LGBT osobe doživljavaju i ne vezuju se isključivo uz seksualnu orjentaciju ili pitanje gendera", pojašnjava za Klix.ba psihoterapeutkinja Belma Žiga koja radi sa LGBT osobama.
Psihoterapeutkinja Belma Žiga ističe kako istraživanja pokazuju da zlostavljana i zanemarena djeca, te djeca žrtve vršnjačkog nasilja, kao posljedicu nasilja razvijaju niz ponašajnih i emocionalnih teškoća, imaju teškoće na kognitivnom planu, te postižu slabiji uspjeh u školi.
"Razvijaju se i brojne druge teškoće poput poremećaja u prehrani ili se povećava rizik od zloupotrebe psihoaktivnih supstanci te pojave anksioznih i depresivnih poremećaja. Također, djeca zlostavljana u djetinjstvu kao roditelji mogu imati teškoće da razviju siguran i brižan odnos s svojom djecom", pojašnjava Žiga.
Spisateljica Lamija Begagić, koja je i sama majka, smatra kako djeca kriju da su zlostavljana jer, najčešće, što zlostavljanje duže traje, počinju vjerovati da su sami za njega krivi. Tu je i strah od zlostavljača, ali i od sažaljenja, ne žele da roditelji o njima misle da su slabi.
"To je naročito čest slučaj kod zlostavljanih dječaka, jer dječacima i muškarcima naše patrijahalno društvo od prvog dana života nameće te nemoguće macho obrasce koje oni pokušavaju pratiti. A biti žrtva, biti zlostavljan, biti predmet stalnog maltretiranja, nije nimalo macho", navodi ona.
Ona ističe kako je naše društvo sklono loše stvari prihvatiti kao normalne, a normalne stvari imenovati neprirodnim.
"Zato je dječak koji 'ćušne' djevojčicu samo dječak koji tako iskazuje svoju ljubav, a dvije djevojke koje se vole, skupa žive, putuju, dijele prihode i rashode, neprirodne, nenormalne i prijetnja za moral."
Strah od drugog i drugačijeg
Psihoterapeutkinja Belma Žiga smatra kako po pitanju drugih i drugačijih djeca se ne mogu informirati sama, te kako je tu potrebna podrška odraslih, roditelja i škole kao i društva u širem smislu te poticanja tolerancije.
"Škole, pretrpane nastavnim planovima ne rade na razvijanju emocionalne inteligencije a roditelji sa svoje strane ne daju doprinos prosocijalnom ponašanju", navodi Žiga.
Na upit o tome iz kojeg razloga najčešće dolazi do osude prema drugom i drugačijem - da li su za to krivi roditelji, pogrešan odgoj, sredina koja ima tendenciju da sve koji se ne uklapaju u određene kalupe stigmatizira i odbacuje, te šta možemo napraviti po tom pitanju, spisateljica Lamija Begagić odgovara:
"Djecu zajedničkim snagama odgajaju škola, društvo i roditelji. Oni zajedničkim snagama brižljivo uzgajaju, njeguju i zalijevaju netoleranciju, neprihvaćanje i diskriminaciju. Imamo obrazovni sistem koji pitanje seksualne orijentacije i rodnog identiteta prešućuje ne samo u osnovnoj školi već i na univerzitetu i koji ne odgaja generacije da budu sretne u svom tijelu, već nesretne u svojoj državici, patrijahalno društvo čije političke elite bogato žive na etničkim i religijskim raznolikostima ignorišući sve druge, jer je nacionalna jednakost jednakija od rodne i naposljetku roditelji odgojeni na takvom sistemu vrijednosti, uljuljkani u svoje male identitete, a zapravo umorni, iscrpljeni i počesto gladni. Šta ćemo napraviti? Mijenjati škole, za početak. Mijenjati kurikulume. Uvoditi promjene koje nisu kozmetičke. Reagovati na nasilje. Prijavljivati i tražiti odgovornost. I stalno, stalno, razgovarati", poručuje Begagić.
Iz svih tih razloga, smatra ona, roditelji ne smiju biti samo ispitivači, nego i dobri posmatrači, ali i mudri igrači koji će, igrama uloga kod mlađe djece, nerijetko izvući priznanje lakše i efektnije nego postavljanjem sterilnih pitanja: "Kako je bilo u vrtiću?" (Dobro), ili "Šta ima u školi?" (Ništa).
"Recept je znan, ali zahtijeva mnogo truda i prisutnosti: razgovarati i kroz igru, pratiti svaku promjenu u ponašanju i, naravno, imati saradnju sa nastavnim osobljem, te koristiti kapacitete koje škola ima: stručna lica za psihološku pomoć! Jer psiholog nije sudija za prekršaje", zaključuje Begagić.
Tekst je nastao u saradnji sa Sarajevskim otvorenim centrom, u sklopu MATRA
Možete li prepoznati koja sarajevska ulica je na fotografiji snimljenoj 1947. godine?
