Oftalmolog Vladimir Kojović: Glaukom je podmukli kradljivac vida, rano otkrivanje je ključno

"Ova se bolest može prevenirati redovnom kontrolom šećerne bolesti gdje vrijednost šećera mora biti u normalnim granicama. Ukoliko se primijete komplikacije na očima potrebno ih je rano otkriti i onda se garantuje uspješno liječenje. Jedan od najčešćih oblika oštećenja oka zbog šećerne bolesti jeste oštećenje žute mrlje makule koja pomaže pri preciznom gledanju i postoji kod svakog čovjeka. Međutim, u tom slučaju dolazi do njenog otoka i smanjenja vida, a primjenom lijekova ili lasera taj se otok može smanjiti ili kompletno isključiti", objasnio je profesor.

Sagovornik je naveo i degeneraciju žute mrlje koja spada među treći uzrok u svijetu koji izaziva sljepilo i to najčešće u razvijenim industrijskim zemljama. Starost je najčešći uzrok nastanka te bolesti, ali ih prate i drugi kao što su konzumiranje cigareta, povišen krvni pritisak, djelovanje ultraljubičastih zraka i loša prehrana.

"Također jedan od značajnih uzroka slabijeg vida jeste pojava katarakte koja je u našem društvu u posljednje vrijeme sve češća zbog toga što populacija u BiH postaje sve starija, a katarakta je karakteristična za stariju dob. Smatra se da u svijetu od katarakte boluje oko 20 miliona ljudi, ali bitno je istaći da se taj oblik sljepila može potpuno izliječiti. To je najuspješnija operacija uopšte u medicini. Naprimjer čovjek dođe doktoru i ne vidi nikako, nakon deset minuta operacije koliko traje ova moderna metoda odjednom progleda", ispričao je doktor Kojović.

Iako je katarakta koja se još naziva i očna mrena potpuno izlječiva u našoj državi ne postoji dovoljno resursa, odnosno, ljekara koji je operišu.

"Koliko ja znam u Sarajevu u nekim bolnicama se čeka i po pet-šest mjeseci da bi se došlo na red za operaciju što je neprihvatljivo, zato što u Sarajevu ja mislim da ima najmanje 40 očnih ljekara. Ukoliko se vodimo teorijom da jedan očni ljekar ide na 20 hiljada stanovnika znači da ih ima sasvim dovoljno i ne postoji nikakav razlog i opravdanje zašto se toliko čeka da bi se katarakta operisala", kazao je sagovornik.

Profesor Vladimir Kojović se već 50 godina bavi oftalmologijom, konstantno se usavršava i svoje znanje prenosi na mlađe kolege. Za ovu granu medicine se opredijelio zbog toga što je vid i gledanje oduvijek smatrao enigmom. Zbog toga je, kako je naveo, oduvijek želio “proniknuti” u tu nauku i mislio je da će sve vrlo brzo savladati, ali i nakon toliko godina istraživanja može reći da vrlo malo zna o kompleksnoj oftalmologiji.

"Znanje je jedno malo ostrvo u moru neznanja i uvijek i svaki dan učim. Prema mom mišljenje veliki prospust našeg sistema jeste nedovoljna edukacija mladih doktora koji se opredjeljuju za oftalmologiju. U mnogim zemljama nakon specijalizacije doktori licence obnavljaju na svakih četiri do pet godina, a u međuvremenu pišu o ovoj oblasti i istražuju. Nažalost u našoj državi to nije slučaj, ali je to pogrešno. Svaki doktor koji završi specijalizaciju, a ne usavršava se stalno veoma brzo izgubi to znanje", pojasnio je doktor.

Kojović je u BiH ostao i tokom rata gdje je pomagao ranjenicima

Ono po čemu će doktor Kojović pamtiti svoj doktorski rad je zasigurno i spašavanje ranjenika tokom rata u BiH. Rekao nam je da se tog perioda uvijek nerado sjeća jer su njegove kolege i on radili pod katastrofalnim uslovima, bez struje, vode i potrebne opreme.

"Za vrijeme rata radio sam u Općoj, tada Državnoj bolnici sa veoma ograničenim mogućnostima. Iako nam je oprema bila oskudna uspješno smo pomagali pacijentima. Također, nismo imali ni dovoljno lijekova pa smo određene kapi u saradnji sa pacijentima sami proizvodili u apotekama, a u periodima kada smo imali struje i vode izvodili smo i operativne zahvate", kazao nam je Kojović.

Spomenuo je da su povrede u tom periodu bile specifične i da se uglavnom radilo o polutraumama, što znači da su uz očna bili oštećeni i drugi dijelovi tijela. Tada su, ispričao nam je, očni doktori “koristili priliku” da liječe oči uporedo sa hirurgom.

"Ono što taj period karakteriše je upravo entuzijazam kojeg su svi doktori imali i željeli su pomoći onoliko koliko su bili u mogućnosti. Ljekari nisu bili u prvim borbenim redovima, ali su bili veoma blizu njih i sada u ovim svim traženjima nekih ratnih zasluga nekako se medicinari rijetko ili skoro nikako ne pominju iako su veoma značajni", dodao je Kojović.

Doktor se prisjetio i saradnje sa Orbis organizacijom tokom rata koju je kontaktirao i dogovorio dolazak doktora Robert W. Butner iz Houstona u Sarajevo i operisao pacijente sa teškim oštećenjem oka.

"S obzirom na to da nam je nedostajalo specijalista koji mogu operisati takva oštećenja njegova posjeta nam je mnogo značila. Čekali smo na njegov dolazak oko tri mjeseca i kada se pojavio i izašao iz EUFOR-ovog transportera sa šljemom i pancirom i predstavio nam svi smo bili zaista iznenađeni. Ostao je u Sarajevu oko dvije sedmice i to baš u onom periodu kad je Državna bolnica najviše granatirana", istakao je Kojović.

S obzirom na to da se u BiH često ljudi određuju na osnovu nacionalne pripadnosti, doktor Kojović je naglasio kako on nikada ljude nije određivao po tome, a pogotovo ne u ratnom periodu.

"Tu nikakve razlike nije bilo - ranjenik je bio ranjenik, njega niko nije pitao ni kako se zove ni koja je njegova vjera. Samo nam je bilo bitno da mu pomognemo, pa čak i neprijatelj da je bio pružali smo maksimalnu pomoć. Ja sam Srbin, ali sam uvijek bio ravnopravan i tako sam ljude posmatrao nikakvu razliku nisam pravio niti je pravim", pojasnio nam je profesor.

Kojović je proveo četiri godine u Tanzaniji gdje je pomagao pri liječenju pacijenata i educirao mlađe kolege. Dnevno su izvodili i po 30 operacija, ali je to, kako nam je rekao, bilo malo ako se uzme u obzir da je u toj regiji živjelo oko tri miliona ljudi. To znanje je dalje odlučio prenositi i studentima na Očnoj klinici u Sarajevu kada se vratio.

"To sam radio volonterski bez ikakve nadoknade i oko deset specijalizanata je dolazilo na moja predavanja. Međutim, dolaskom nove Uprave stvari su se promijenile i oni nisu bili više zainteresovani za taj moj volonterski rad tako da sam pokrenuo forum na internetu i tu podučavam mlade ljude koji su zaista zainteresovani za oftalmologiju", rekao je prof.dr. Kojović.

Zahvaljujući razvoju tehnologije uznapredovalo liječenje očnih bolesti

Sagovornik je istakao kako je uznapredovalo liječenje očnih bolesti te da je jedan od dokaza operacija katarakte koja se sada smatra rutinskom, a nakon nje je i ugradnja električnog oka potpuno slijepim ljudima nakon čega oni mogu normalno funkcionisati.

Doktor je spomenuo i negativan utjecaj tehnologije na oči, pa je preporučio i nekoliko savjeta kako da se ljudi zaštite s obzirom na to da mnogo vremena provode uz računare i mobitele i da to tako današnje vrijeme diktira.

"Pri radu računara veoma je bitno da se držite određenih pravila, a to je da ekran bude 40-50 cm udaljen od gledanja i da bude u istoj visini sa očima, kao i to da se primjenjuje pravilo 20-20-20. To znači na svakih 20 minuta treba praviti pauzu od 20 sekundi i gledati na predio koji je pet metara udaljen. Ako se dugo radi za računarom onda treba povremeno ukapavati vještačke suze jer čovjek prosječno trepće oko 20 puta u minuti, a dugim sjedenjem za računarom to se smanji na svega pet puta i onda dođe do isparavanja suza koje treba povremeno obnoviti", pojasnio je doktor.

Za kraj razgovora doktor Kojović je rekao da oftalmologija zahtijeva sofisticiranu tehnologiju, a da naše društvo nema dovoljno sredstava da se prati razvoj nauke i tehnologije. Osim toga, naveo je da današnjim doktorima nedostaje entuzijazma pogotovo kada je riječ o daljem usavršavanju.