Studija: Djeca koja ranije krenu u školu imaju veći rizik od ADHD sindroma
Novo istraživanje , objavljeno u The New England Journal of Medicine roditeljima daje još jedan razlog za preispitivanje odluke o polasku djece u školu.
Prema istraživanju djeca koja se upišu prijevremeno u školu imaju 30 posto veće šanse da će dobiti ADHD dijagnozu u usporedbi sa svojim starijim vršnjacima.
Timothyja Laytona, autor studije, navodi da ovi rezultati donose neke važne stavke koje roditelji moraju imati na umu.
Pretjerana dijagnoza
Rezultati ukazuju na mogućnost da mlađa djeca imaju preveliku dijagnozu ADHD-a, jer se stručnjaci vode standardima ponašanja prema kojima djeca nisu razvojno spremna.
Prema Centru za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC), procenat djece kojoj je dijagnosticirana ADHD u nekom trenutku života porastao je za gotovo 38 posto između 2003. i 2016. godine.
Layton je upozorio da bi roditelji trebali učiniti sve što mogu kako bi pomogli svojoj djeci da prebrode situaciju kao najmlađe dijete u svom razredu, što sa sobom nosi brojne nedostatke.
On predlaže roditeljima da zadrže svoje djecu godinu dana duže, tako da mogu biti najstariji u razredu, a ne najmlađi.
Nedovoljna dijagnoza
Dr. Mark Wolraich, profesor pedijatrije i šef Odsjeka za razvojnu i bihevioralnu pedijatriju na Zdravstvenom centru Univerziteta Oklahoma, rekao je za Healthline.
Iako prekomjerna dijagnoza može biti dovoljan razlog za zabrinutost, smatrajući da postoji i prilično malo dijagnostika kada je ADHD sindrom u pitanju.
Potom je izrazio zabrinutost da pretjerana dijagnoza zapravo može spriječiti djecu koja zaista trebaju pomoć da dobiju odgovarajuću dijagnozu.
"Jedan od važnih aspekata postavljanja dijagnoze je utvrđivanje utječu li simptomi na djetetovu funkciju. Ona djeca koja imaju problema moraju ih prevladati, jer iskustvo s neuspjehom i neispravnošću može biti vrlo negativno za ovu djecu", istakao je.
Rekao je da je važno da prilikom postavljanja dijagnoze stručnjaci obrate pažnju na djetetovo okruženje, što uključuje njihove nastavnike i njihovu školu. Također želi biti siguran da roditelji znaju da ADHD ne mora biti trajna dijagnoza.
"Jasno je da ako se sa zrelošću poboljšaju, više nemaju dijagnozu", rekao je.
Layton je priznao da njegova studija ne zaključuje definitivno da se događa prekomjerna dijagnostika sindroma.
"Glavni faktor koji brine je da djeca primaju lijekove, a mi ne razumijemo dugoročne posljedice njihove upotrebe za dijete", kazao je.
Međutim, Wolraich je imao nešto drugačiji stav, želeći uvjeriti roditelje da lijekovi nisu prva linija obrane u liječenju ADHD-a, posebno kod mlađe djece.
„Za djecu od četiri do šest godina, smjernice kažu da je prva linija liječenja ponašanje roditelja, ali i okruženja u školi. Te stvari neće biti štetne za dijete, a ne zahtijevaju određenu dijagnozu", kazao je.
Međutim, definitivnu dijagnozu može biti teško utvrditi. Kako se postavlja dijagnoza
Jessica Francis je terapeut i licencirana klinička socijalna radnica u privatnoj praksi u Gruziji.
"Ono što nazivamo ADHD je skup karakteristika uzrokovanih općenito genetskim faktorima koji dovode do razlika u strukturi i funkcioniranju mozga", navela je.
Objasnila je da su te razlike zapravo identificirane na snimcima mozga, ali da skeniranje mozga nije dovoljno precizno za dijagnozu.
Također, je istakla da iako istraživači još uvijek rade na otkrivanju koji su geni uključeni u ADHD, između 25 i 44 gena već je identificirano kao da mogu stvoriti simptome ADHD-a.
Kada je riječ o dijagnozi, objasnila je da djeca jednostavno moraju pokazati određeni broj simptoma većinu vremena i u više okruženja, a ti simptomi moraju im smetati.
Simptomi o kojima je razgovarala podijeljeni su u dva skupa: nepažnja i hiperaktivnost.
