Oni žive kao povratnici u svom rodnom gradu nakon izbjeglištva u Srbiji i brojnih životnih bitki u kojima je Cvijetin suprug preminuo, a drugi sin odselio u Australiju, ali kako su nam u svome malom stanu kazali vjera u Boga ih je uvijek držala i davala snagu za dalje.
Tako su i ove godine bez porodice u Mostaru najveći pravoslavni blagdan Vaskrs dočekali otvorenog srca s nadom u bolje dana.
Iako su njih dvoje sami i znaju da neće imati goste, u svome skromnom domu su, na Veliki petak ugostili ekipu portala Klix.ba i s ponosom nam govorili o običajima koje još njeguju.
Cvijeta je vaskršnje pisanice radila kao i svake godine po tradicionalnim običajima kojih se sjeća još iz djetinjstva, tako što je jaja kuhala u lukovini nakon što je u čaparpu stavljala na svako jaje posebno list djeteline ili nekog cvijeta, kako bi u konačnici taj simbol bio na njima.
"Tako se radilo kad sam ja bila mala, jer nije tada bilo sličica kao sada, ni boja. Ja sam tu tradiciju sačuvala i danas, jer pored što je nama to lijepo, tako je i zdravije", priča nam Cvijeta.
Kaže kako je jaja dovoljno kuhati 15 minuta na laganoj vatri da ne ispucaju, a nakon toga ih premazati pouljenom maramicom da dobiju poseban sjaja.
"Jaja uvijek farbamo na Veliki petak, kada postimo i palimo svijeće jer je na taj dana Isus Hristos razapet na križ. Krv je prolivena i zato se jaja boje u crveno. Kažu da su kokosi nosile to jutro crvena jaja", kaže nam Cvijeta govoreći o legendi bojenja vaskršnjih jaja u crvenu boju.
Priznaje nam kako ne boji mnogo jaja kao ranijih godina, jer ih nema kome dati, a da su i tradicionalna jela koja sprema u mnogo manjim obimu nego što bi to željela.
"Nas dvoje smo sami, kome da kuham , kome da spremam. I ovako šta god napravim ne možemo pojesti", kaže Cvijeta sa suzama, te nam pojašnjava da joj uvijek blagdani padaju teško, jer joj tada najviše fali ostatak porodice.
Posebno je pogađa činjenica da sina u Australiji i njegovu porodicu može vidjeti samo putem savremene tehnologije, bez zagrljaja kojih je željna. Ali u svemu tome nam s ponosom govori kako on sa svojom porodicom na kontinentu preko okeana čuva tradiciju bojenja jaja za Vaskrs kao i oni u Mostaru.
Danko nam priča kako ih svaki poziv za blagdane razveseli, ali priznaje da njemu nije lako na velike dane zbog toga što nema porodice u gradu kao i činjenice da je veliki broj prijatelja koje je imao napustio BiH.
"To je sve otišlo u Hrvatsku, Srbiju, u insotranstvo, ja ne znam više nikoga od moje generacije. Izlazim ja, ali slabo znam ljudi, nema pet ljudi koje znam u Mostaru", kaže nam Danko.
Također nam se požalio kako zna biti po pola godine da ne izađe iz stana zbog vremenskih neprilika ili činjenice da mu uvijek treba neko pomoći da iznese kolica, a potom i da on siđe niz brojne stepenice, jer zbog godina i zdravstvenog stanja njegova majka to sve teže može sama.
Naglašava da veselje u njihove živote donosi mačak kojeg su udomili sa ulice, ali kako Danko kaže u zadnje vrijeme i on često ode vani pa zna biti satima da se ne vrati.
"Teško je mnogo puta, ali nikada ne zaboravljam da je Isus Hristos trpio na križu zbog svih nas", zaključio je Danko i čestitao najveći kršćanski blagdan svim vjernicima.
